Na zahumskoj tržnici gužva je bila velika, ona ranojutarnja, gdje su se zauzimala bolja mjesta za prodaju ali i za preprodaju na veliko ako bi to okolnosti zahtijevale. Na zatvorenom dijelu tržnice gazda Blaško je imao jedan stol na komu bi njegovi radnici objedovali, a i on sam je običavao tu doručkovati već iza osme ure jer bi se već bio i naradio.
To jutro se nakon što im je Šefika donijela veliki kavenjak s crnom kavom, on i zadržao u neočekivanom razgovoru s gospodinom Miškom, jednim od prvih čelnika Hrvatskog športskog kluba “Zrinjski”.
Stigao gospon Miško da se posavjetuje sa Sliškovićem, te htio saznati bi li im on što materijalno pripomoći uoči, evo sad tek prvog zvaničnog prvenstva Mostara. Razgovarali su uz kavu dobri prijatelji ali i dobri poznavatelji nogometa, a razgovor im prekinuo Stanko, glavni upravitelj tržnice u koga su bili i ključevi svega što je vrijedilo na ovom zahumskom tržnom mjestu:
“Gazda Blaško, evo sam se sada sjetio da te je jutros tražio onaj Ćavar od Knešpolja, brzo je govorio o nečemu da ti prenesem, pa sam mu ja rekao da napiše na papir jer ću ja zaboraviti. Evo ti ove ceduljicu koju je Ćavar ostavio pa vidi ako je nešto žurno što ne smije čekati”.
Blaško je uzeo ceduljicu te pročitao da je taj Ćavar, koga on baš i ne poznaje dobro, ali se on poziva na Blaškino kumstvo s nekim iz Knešpolja, u nekim problemima jer ne može prodati svoju robu, te moli njega za pomoć.
Slišković je odmah zadužio upravitelja Stanka da slobodno obavijesti Ćavara da može već sutra dotjerati tih pet vagona kupusa u glavama, a Stanko neka proslijedi robu na sva prodajna mjesta po nabavnoj cijeni, a pola neka otjeraju na pijacu “Tepa” te u tri ili četiri dana sve prodaju. Stanko je vidio da Blaško od toga neće imati nikakvu materijalnu korist nego eto želi da učini pomoć tom Ćavaru da mu roba ne propadne, pa će ju i prodati po nabavnoj cijeni.
Blaško Slišković je bio izuzetan poštenjak, pogotovo kada se radilo o sirotinju, uvijek bi im bio na usluzi a njega bi ljudi u godinama poslije za to nagrađivali. Bio je toliko sposoban da je unaprijed znao kretanje cijena, pogotovo grožđa, vina i duhana, te bi se znao odlično pogoditi i na kraju vrlo vješto i zaraditi; nikada od tuđe muke nego od trgovačkih sposobnosti.
No, evo imao je vrijeme i za šport, posebice za nogomet za koga je među prvim ustvrdio da će biti jednoga dana najvažnija stvar u svijetu, a koja svakodnevno zaokuplja svekoliku javnost. Stigao je toga jutra mladi i obrazovani gospon Miško na razgovor sa gazdom Sliškovićem, ali ne samo na razmjenu mišljenja, nego i po osobni savjet; što i kako dalje sa Hrvatskim športskim klubom “Zrinjski”, jer je evo već postao najbolji klub u Mostaru i Hercegovini, pa i šire.
Za daljnji rad kluba trebat će i veći novci, uskoro se očekuju i dalja putovanja, te će trebati osigurati i prijevozno vozilo, a svakako će se trebati i odrediti stalno mjesto za igralište jer je “Zrinjski” koristio neizmjenice četiri ili pet lokacija u Mostaru. I dugo su razgovarali Blaško i Miško; Blaško je bio osoba nevjerojatne pronicljivosti i odmah je shvatio probleme o kojima je govorio njegov prijatelj.
Zadržali se skoro do devete ure i uskoro im Šefika posluži doručak koji je od nje zahtijevao gazda; Blaško je objedovao lešo janjeću glavu i domaću puru što bi bilo jelo koje je obožavao, a njegov sugovornik teleću šniclu sa žara. Popili su i po jednu bukaru crnjaka, iz Blaškinog zahumskog podruma, a ovaj gazda je imao i u budućnosti će se proširiti, u samom Mostaru svoja četiri velika vinska podruma. Miško je započeo:
“Moram ti reći Blaško moj plemeniti da smo u prethodnome razdoblju imali velike poteškoće i to isključivo političke prirode; Ova nasilna država Jugoslavija, u koju su naš hrvatski narod ugurali silom i bez volje naših zvaničnih predstavnika, je stvarna grobnica našeg naroda, jer vladajućim smeta i naše nacionalno ime koje ih podsjeća na veliku Europu, nasuprotnu njihovu balkanskom primitivizmu.
Krenuli su oni još pri kraju ovog Prvog velikog rata s podvalama; uz sugestiju engleskih obavještajaca oni su pokušali ugasiti “Zrinjski”. Zbog naivnosti nekih naših oni su na kratko vrijeme uspjeli stvoriti klub “Hercegovina”, od igrača “Zrinjskog” i “HROŠK-a” samo da maknu hrvatsko nacionalno ime. no, evo i sam znaš da smo se mi osvijestili i vratili svoje ime; pod tim imenom želimo biti europski klub, i to kao europska nacija i staro hrvatsko kraljevstvo.
I to treba čuvati, jer sve ono što nas negira je duboko smišljeno, te se prave tobožnji anacionalni klubovi i društva, samo da bi se našim hrvatskim znanjima koristili drugi. Nogomet je igra koja na poseban način pokazuje mentalne i fizičke sposobnosti neke grupacije i posebno osvježava sve druge sposobnosti a i budi osjećaj nacionalne pripadnosti. I mi to ne branimo niti drugima, nama ništa tuđe ne smeta, ali svima njima smeta što smo mi Hrvati i Europljani.
Evo i nekim našim književnicima i znanstvenicima već prigovaraju umjetnički i znanstveni dodir s Europom bez koje mi ne možemo jer je to naša civilizacija; pa ne mogu književnici kao veliki Milan Begović, pa ovi mladi Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Antun Branko Šimić odnosno prije Antun Gustav Matoš, ili još ranije Ante Kovačić, Eugen Kumičić biti zarobljenici na balkanskom ozemlju. Pa naša hrvatska književnost i znanost Dubrovnika je više od pet stoljeća nazočna u europskim kulturnim prijestolnicama i to zahvaljujući Katoličkoj Crkvi, a ovi naši susjedi što nas mrze nisu nažalost znali ni čitati ni pisati, a nema materijalnih dokaza da su i postojali, nego samo izmišljotine i trabunjanja.
Svi naši književnici i znanstvenici, te drugi uglednici su odreda poligloti vrli katolički intelektualci; tako i nogomet je svjetska športska igra, pa i zabava i mi joj moramo pristupiti kao svjesni Hrvati, a ne kao nekakvi Jugosloveni ili Balkanci gdje bi se mogao predstavljati i onaj gori za nekog boljeg”.
Blaško je sve razumio svoga prijatelja, provukao je lijevu ruku kroz valovito prirodnu crnu kosu, pomalo preraslu, bio je lagano neobrijan što mu je pojačavalo izraz muževnosti; kroz rastvorenu košulju mu probijala jaka, maljava prsa, kao neka ploča. Ustao je na svoje snažne i mišićave noge i iskopao onu bukaru, te odvažno poručio:
“Nemaš se radi čega brinuti moj Miško, samo ti nastavi raditi svoj posao; osim mene ima još nekoliko kumova sa Širokog Brijega, iz Mostara, pa čak i iz Gabele, Stoca i Čapljine koji će pomoći. Vjeruj mi da će “Zrinjski” postati besmrtan, iako nam mnoge opasnosti prijete. Mi Hrvati živimo pošteno i radimo predano, te je normalno da i rezultati rada kada to sazrije vrijeme, budu izvanredni i očekivani.
Mada imamo mnogo neprijatelja, upamti dobro da će u budućnosti jedino Radnički športski klub “Velež” opstati jer je i utemeljen na idealima radništva, a ne komunizma. Svi drugi će nestati, jer ih vrijeme kao političke klubove neće zauvijek trpjeti. Uostalom “Veležovi” osnivači su bili i “Hroškovci” i zbog toga ćemo u tom klubu uvijek imati prijatelje. Ali u tom klubu će biti pritajni i naši neprijatelji, oni što kao primitivci mrze sve europsko, odnosno hrvatsko, te se plaše Europe kao vrag od križa. I tako će ostati zauvjek.
A o tim podvalama o kojima govoriš sve je postalo kristalno jasno; iz tog kluba “Hercegovina” u koji su mislili Jugosi “utopiti” naš “Zrinjski” je i potekao prijedlog da se osnuje Jugoslovenski športski klub ili JŠK. Iz istih ili sličnih pobuda je osnovan “Vardar” kao vojni klub koji je također imao veliku materijalnu podršku. Mi smo ostavljeni da sami sebe, posebice darovima naših domaćina, uzdržavamo i evo nam polazi za rukom a i za nogom. I tako će biti uvijek”.
Već te 1923. godine vlasti i njihovi ljudi u športskim forumima su organizirale nogometno prvenstvo Mostara, s ciljem da trijumfira JŠK. No, na njihovu žalost “Zrinjski” je u finalnom srazu pobijedio protežirane “Jugoslovene” sa jedan prema nula i postao prvim prvakom grada Mostara. I onda se dogodila neočekivana spletka; naime postavljeno je pravilo da “Zrinjski”, iako prvak grada mora opet igrati s “Veležom”, koga je opet porazio te je u još jednoj utakmici pobjedio JŠK davši mu tri gola a ne primivši ni jedan; ta je nogometna predstava bila odigrana na igralištu preko puta stare austrijske bolnice, na potezu od kasnijeg naselja Uglovnica prema novoj tržnici.
Tako je u istoj godini “Zrinjski” dva puta morao pobjeđivati i dva puta postajati prvak grada. Mostar, nekadašnja europska srednjovjekovna varoš, još od pred turske okupacije, sa svojih sedam kamenitih katoličkih crkava i franjevačkim samostanom sv. Antuna u dijelu grada zvanom Pijesak postao je i mjestom gradskog nogometnog derbija dvaju klubova koji će ipak imati u budućnosti dosta korektne odnose. U narednih sedam godina, sve do godine 1930-te Hrvatski športski klub “Zrinjski” će još pet puta biti pobjednikom nogometne lige Mostara, a time i Hercegovine.
Isječak iz romana o nogometu, “Zrinjskom”, Mostaru i … “Sjećanje na vitezove s lentom” Emanuela Miličevića.
