Aktualne mjere protiv suzbijanja epidemije koronavirusa i propisane kazne za nepoštivanje nisu ništa neuobičajeno ni kroz prošlost ovih krajeva.
Dubrovački arhiv je riznica srednjovjekovnih dokumenata koji nam otkrivaju zanimljivosti i o temi poput borbe vlasti protiv širenja raznih epidemija.
Pojava različitih oblika epidemija seže u najstarije doba ljudskog roda, dok se pojava epidemije kuge u povijesnim izvorima prati od antičkog doba. Još su antički pisci ostavili pisani trag o epidemijama u priobalnim gradovima Sredozemlja, koje su se širile s azijskog kontinenta.
“Razna zarazna oboljenja širila su se i tijekom srednjeg vijeka, a poznata je epidemija iz VI stoljeća koja je zahvatila Bizantsko carstvo za vrijeme vladavine cara Justinijana i trajala više od pola stoljeća. Na osnovu kronika suvremenika ovih događaja, smatra se da je prilikom ove epidemije stradalo skoro pola stanovništva Bizanta. S obzirom na ograničenost koju pružaju sačuvani izvorni podaci povjesničarima nije uvijek moguće najpreciznije odrediti o kojoj vrsti zarazne bolesti se radilo kod određenih epidemija. Izvori ove pojave u najvećoj mjeri označavaju kao epidemije i masovnu smrtnost stanovništva u kratkom vremenskom periodu”, kaže za Klix.ba doktor povijesti mediavelista Enes Dedić.
Povijesni izvori o epidemijama u našoj bližoj okolici ukazuju na epidemiju u Dubrovniku početkom X te sredinom XII stoljeća. Sasvim je izvjesno kako su ove epidemije obuhvaćale i prostor dubrovačkog zaleđa, odnosno zapadnog dijela Balkanskog poluotoka s kojim je Dubrovnik održavao intenzivne i frekventne ekonomsko-privredne i diplomatske veze, među kojima je i prostor današnje Bosne i Hercegovine.
“Do najveće epidemije kuge na cijelom prostoru srednjovjekovne Europe došlo je sredinom XIV stoljeća kada je prema istraživanjima umrlo između trećine i polovine europskog stanovništva. Istraživanja ukazuju na to kako je i ova epidemija potekla iz euroazijskih stepa, preciznije s teritorije tadašnjeg Kineskog carstva gdje je zabilježena pojava bolesti dva desetljeća ranije nego u Europi”, naglašava Dedić.
U Dubrovniku se kuga pojavila u prvoj polovini 1348. godine, a trajala je i narednu godinu. Dubrovački knez sa svojim državnim tijelima nastojao je donijeti adekvatne odluke za suzbije epidemije, međutim slično kao i u ostalim europskim gradovima, smatra se da je ovom prilikom umrlo skoro pola stanovništva u gradu.
“Nastupilo je masovno bježanje stanovništva izvan gradskih zidina, jer su na taj način nastojali izbjeći zarazu i skoro izvjesnu smrt te su vlasti nastojale ovaj problem riješiti propisivanjem kazni za sve građane koji se ne vrate u određenom vremenskom roku”, kaže sugovornik.
Izvori iz ove godine detektuju i probleme s kojima su se vlasti suočile zbog nedostatka prostora za ukop svih preminulih. U narednim desetljećima pojava epidemija postala je još učestalija, međutim njihove razmjere nisu bili ni slične epidemiji iz 1348. godine.
“Razlog tome su svakako bili i novi zakoni koji su donošeni sukladno pojavi novih informacija o potencijalnim epidemijama u susjedstvu. U osnovi radilo se uspostavljanju karantena te objavljivanju zabrana za kretanje ljudi u zaraženim područjima. Iz druge polovine XIV stoljeća poznate su epidemije u Dubrovniku iz 1361. 1363., 1371. te 1374. godine. Upravo je epidemija iz 1371. godine za nas posebno interesanta, jer se u jednoj dubrovačkoj kronici navodi kako su zarazu ovaj put u grad donijele izbjeglice koji su dolazili iz Bosne”, ističe Dedić.
Podaci iz XV stoljeća ukazuju na to kako su pojave epidemija manjih razmjera bile učestala pojava, a sukladno tome bilo je učestalije i reagiranje vlasti na širenje zaraze. Nekoliko odluka dubrovačkih vijeća iz 1422. i 1423. godine ukazuju na epidemiju u gradu.
Srednjovjekovni dokument iz Dubrovačkog arhiva iz kojeg se doznaje detalje o borbi s epidemijom Srednjovjekovni dokument iz Dubrovačkog arhiva iz kojeg se doznaje detalje o borbi s epidemijom
Po sličnom principu se doznaje i za epidemiju u Dubrovniku tijekom 1437. godine.
S obzirom na činjenicu kako nisu sačuvani arhivi srednjovjekovne bosanske države, nije detaljnije poznato kako su se vladari tadašnje Bosne nosili s pojavom epidemije na svom području. Međutim kao i u ostalim slučajevima, određene podatke o državama iz unutrašnjosti jadranske obale pružaju arhivski podaci iz Državnog arhiva u Dubrovniku.
“Prema jednom zapisu dubrovačkog ureda od 4. svibnja 1424. godine određena je kazna u visini od 100 perpera za Dubrovčanina Živka Kastrata koji je doputovao iz Novog Brda s prostora tadašnje Srpske despotovine. U ovo vrijeme u Novom Brdu se nalazio jedan od najznačajnijih rudnika srebra na balkanskom području gdje je, prema drugim izvorima spomenuti Živko trgovao te određeno vrijeme obnašao funkciju carinika. Prema saznanjima dubrovačkih vlasti u području Novog Brda u ovo vrijeme bila je raširena epidemija, te su ranije proglasili zabranu ulaska u grad putnicima iz područja zahvaćenih epidemijom. Pored ovih informacija ovaj izvor pruža i podatak kako su u ovo vrijeme u Dubrovniku službu obavljali i posebni činovnici koji su pazili na širenje zaraze kuge u gradu”, objašnjava povjesničar Dedić.
Zanimljive podatke u vezi sa srednjovjekovnom Bosnom i epidemijom pruža jedno uputa dubrovačkih vlasti iz lipnja 1453. godine. Prema ovom pismu u spomenuto vrijeme u oblasti Drine na posjedu bosanskog vlastelina hercega Stjepana Vukčića Kosače vladala je epidemija.
“Prema uputama dubrovačkih vlasti, trgovcima je bilo zabranjeno da posjećuju gradove i trgove u ovoj oblasti. Zbog ove epidemije bilo je zabranjeno i stanovnicima iz oblasti Drine da prelaze u susjednu Srpsku despotovinu. Ovaj podatak ukazuje na zatvaranje sopstvenih granica od srpskog despota Đurđa Brankovića, kao mjeru zaštite od širenja virusa na svojoj teritoriji”, zaključio je sugovornik.
