Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu je bio mjesto slučajnog upoznavanja dvojice studenta, a kroz kasnije druženje se došlo do nevjerojatnih činjenica koji su obasjali prošlost, a i predvidjeli budućnost nogometa i ukupnog športa u Mostaru i Hercegovini, a i šire. Događaj se zbio godinu nakon obnove HŠK “Zrinjski”, te je sudionicima skupa u jednome zagrebačkom restoranu dao odgovore na mnoga pitanja.
U hodniku fakulteta je student Branko Tucak, vidjevši na ploči ime još jednog kolege koji je to jutro s njim trebao polagati značajni kolegij Teorija treninga, obratio se kolegi koji je sjedio na klupi pred uredom profesora dr. Dragana Milanovića:
“Jeste li Vi Miro Milićević i ulazimo li zajedno? Profesora sam kontaktirao i rekao mi je da dolazi najdalje do jedanaest sati, pa mogli bi smo se nas dvojica međusobno ispitati da utvrdimo kako smo naučili”!
I čekali su studenti profesora skoro sat vremena, te se bolje i upoznali. Ovaj Branko Tucak je bio nekadašnji odlični nogometaš NK “Zagreb” i NK “Dinamo”, te je u kasnije nogometnoj karijeri bio francuski nogometni legionar u FC “Metz” i tamo je načinio odličnu karijeru a postao je i trenerom.
Po svom osnovnom zanimanju bio je diplomirani ekonomist, znači trener intelektualac, neženja, ali je htio da diplomira i na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu, što bi osim stjecanja velikih znanstvenih i stručnih spoznaja svrstalo ga u red svih onih koji su tu diplomirali, na smjeru za nogomet. A skoro su svi najveći diplomirali na tom fakultetu.
Tucak je u blizini i stanovao, odmah iza fakultetskih terena, Ulica Horvaćanski zavoj; te bi tu kod velike odbojkaške dvorane “Bojan Stranić” i kultnog bazena vaterpolista zagrebačke “Mladosti” i provodio najveći dio dana, i to na teniskim terenima. Tu ga je Milićević i vidio prvi put, u nevjerojatnoj ulozi; igrao je tenis s tim istim profesorom Milanovićem, kod koga moraju polagati.
No, uvjerili su se da nema nikakvih olakšavajućih okolnosti; obojicu je profesor dva puta vratio dok jasno nisu utvrdili razliku između “planinskih i visinskih” športskih priprema, te dok nisu apsolvirali “programiranje treninga u mikrociklusu”. Tako je to kod velikih profesora.
Milićević je bio trenerom u KK “Zapruđe”, bio je to A2 ligaš sa puno mladih igrača; u košarci je malo novca ali se dalo živjeti i od takve plaće. A diploma dobro dođe, pogotovo ako ideš u inozemstvo raditi, a uz poznavanje samo jednog stranog jezika moglo se u košarci, pogotovo u Njemačkoj, odlično zaraditi, sigurno ne kao u nogometu ali ipak pristojno.
Iz samo njemu poznatog razloga gospodin Branko Tucak je u nekoliko navrata vodio Milićevića na objed; bilo mu se ugodno družiti s njim a i zajedno su studirali. Da ništa nije slučajno pobrinuli se sljedeći dan, a kakav je veliki čovjek bio Tucak i kakav je intelektualac bio pokazali su neki dogovoreni susreti.
Često su ujutro bili na kavici u fakultetskom caffeu, a u tom caffeu si mogao vidjeti svakodnevno niz svjetskih i europskih prvaka, sadašnjih i kasnijih osvajača olimpijskih medalja; Janicu Kostelić kasnije najbolju športašicu svijeta i njenog brata Ivicu Kostalića također osvajača kristalne vaze Svjetskog kupa, njihova oca Antu Gipsa Kostalića, kasnijeg osvajača deset olimpijskih medalja, to jutro i boksača Željka Mavrovića, kasnijeg prvaka Europe, desetine rukometaša, košarkaša i nogometaša, vaterpolista, judaša, karatista, veslača, atletičara, gimnastičara… najviših svjetskih vrijednosti.
U svim športovima fakultetsko rukovodstvo bi osiguralo makar po nekoliko predavanja najvećih svjetskih trenera; nogometašima Tomislava Ivića, Ćiru Blaževića i druge, košarkašima Mirka Novosela, Željka Pavličevića, vaterpolistima Ratka Rudića, Brunu Silića, Pericu Bukića… Rukoetašima također vrsne trenere, a njih je podosta koji su osvajali tada a i kasnije velika olimpijska i svjetska odličja… Jednostavno zagrebački Kineziološki fakultet je bio športski raj na zemlji…
Nogometna europska sezona je završavala finalnom utakmicom Lige prvaka; te su godine 1993. finalisti bili francuski FC “Marseille” i talijanski AC “Milan”, te su na kladionicama talijanski nogometaši bili u prednosti. Tucak je pozvao svoga kolegu na ručak te bi ga želio upoznati sa najvećim športskim novinarom koji piše o nogometu; ako je taj novinar napisao makar i krivo o nekom nogometašu, javnost bi to uvažavala. Nije bilo uopće moguće doći u prigodu sjesti na kavicu s tim novinarom; na njega je bilo skoro nemoguće utjecati.
Ali eto, Milićević nije imao ništa s nogometnim svijetom u smislu da bi mu zatrebao taj i takav novinar, no nije imao ništa protiv ručka s prijateljem Brankom i njegovim sugovornikom. Uostalom nogometaši su bogatiji i plaćaju bolje ručkove; za košarkaše se i onako u Mostaru znalo reći “veći mu je tlak nego plaća”. I moramo se složiti s tom ocjenom mostarskih kibicera.
Automobil marke “Peugeot”, gospodina Branka Tucaka se parkirao kod restorana “Poštarica”, znamenitog zagrebačkog kulinarskog odredišta, a koji se nalazio u sred grada; na potezu od Tornja “Cibona” prema igralištu NK “Zagreb” u Kranjčevićevoj ulici ili još bolje prema Domu športova. Njih dvojica su stigla ranije, a za desetak minuta je stigao Tomislav Židak, surovi ali sposobni novinar zagrebačkih “Sportskih novosti” koji je jednim potezom pera mogao nečiju karijeru uništiti ali i podignuti u pravom smjeru. Što su ti novinari, majku im njihovu koju ipak poštujemo!
Nakon što su se upitali za zdravlje i nakon što je Branko Tucak rekao čuvenom novinaru, da je ovo u društvu s njim prijatelj iz Mostara, pred kojim mogu slobodno govoriti, naručili su piće i iće, te se počeo odgonetati pravi razlog susreta ovog novinara i francuskog nogometnog internacionalca.
Novinar Tomislav Židak, koji je imao lice poput voštane figure, uopće se nije smijao niti je pravio bilo kakve grimase ili suvišne pokrete lica. Govorio je polako i sugestivno i ostavljao je jak dojam velikog znalca posla kojim se bavi. Iz svoje borše je izvadio francuski časopis “Le figaro”, a u tom časopisu je bila velika najava utakmice finala Lige prvaka.
Gospodin Židak je bio nesumnjivi poznavatelj Engleskog jezika ali s Francuskim jezikom nije bio na “ti” i zato mu je trebao Branko Tucak da mu iz tog časopisa prevede ono što su govorili najveći akteri te nogometne utakmice; Jean Pierre Papin, Alen Bokšić, Didier Deshampe, a na drugoj strani Maldini, Savičević, Boban i drugi.
Tucak je čitao iz novina tako tečno da više nije uopće upitna ona izreka “da je Francuski jezik, jezik velikih ljubavnika i športaša”; a to je ponekad isto. On je čitao polako i zaustavljao se na pojedinim mjestima a Tomislav Židak je upisivao u svoj notes; za dva dana u zagrebačkim “Sportskim novostima” je osvanuo veliki naslov na prvoj stranici sa znakovitim predznakom te velike nogometne predstave; “Rat zvijezda”.
Nakon što su završili posao i počeli uživati u kuhanoj teletini i domaćem vinu “Kujundžuša”, a to imotsko vino je i bio razlog zbog čega “Francuz Tucak” i dolazi u ovaj restoran, jer i nije namjeravao skriti svoje imotsko podrijetlo i poštovanje prema tomu izvrsnom imotskom vinu, počeo je jedan čudan i neobavezan razgovor.
Kako je Branko sponeuo Blaža Sliškovića, a novinar Židak odgovorio da je on onu svoju prvu inozemnu godinu “odigrao odlično” za FC “Marseille”, veću pažnju je razgovoru posvetio i Milićević. Iako su Blaž Slišković i on pripadali istoj školskoj generaciji, nisu se nikada družili, eventualno se u rijetkim susretima u Mostaru, pozdravili.
Raga se sjeća dva bitna detalja iz života Blaža Sliškovića; prvi je bio taj da ga je on faulirao, kada su bili dječaci; na onoj košarkaškoj utakmici, istina samo malim dodirom što je bilo dovoljno da promaši koš, te mu tim faulom uskratio eventualni odlazak na Male olimpijske igre. A to je u tim godinama bilo životno važno, i često se u kasnijem životu prisjećao tih događanja, no bilo je “oprošteno”.
A drugi događaj je bilo neko plivačko prvenstvo na mostarskom gradskom bazenu, gdje su braća Slišković, Blaž i Mario bili pobjednici, svaki u svojoj plivačkoj kategoriji. Raga je to natjecanje promatrao jer su nastupale njegove dvije rodice, kćeri od majčine sestre Antonela i Mirna Ljubičić, te je još kao dječak uočio te Sliškoviće.
Poslije se pokazalo da mu je i otac Mile bio zbog nogometa i sudačkog posla vezan za njihova oca Vlatka Sliškovića, te je preko toga prijateljstva mnogo doznao o toj braći. S Mariom je bio u mnogo boljim odnosima i često bi popili piće kada bi se sreli kao mladići, a i bio je s njim na nekom pogrebu u Cimu, nekoliko mjeseci prije Mariove prerane smrti, nakon što se više od petnaestak godina zbog Domovinskog rata, nisu uopće vidjeli.
Tada na tom pogrebu poznatom mostarskom športskom djelatniku gospodinu Mariofilu Džidiću, Mario je, sjeća se Raga, bio u nekom kaputu boje karamele, sa zategnutim pojasom, rukama duboko nabijenim u džepove, i uvijek istim likom, kao u Elvisa Presleya. Isti kao uvijek, nasmijan ali sa nešto sijedih vlasi. I nakon pogreba još se zadržali desetak minuta; nije bilo kavane u blizini pa su na grobaljskoj kapiji popili po jednu rakijicu koja je tu bila postavljena za posjetitelje pogreba tj. za “pokoj duše” umrlog.
Istina, jedan neobičajan način ponovnog susreta, ali eto bio je i neki keks tipa “petit beurre” pa su se poslužili s po jednim. I bio je to njihov posljednji ovozemaljski susret.
U gimanzijskim danima s Ragom je išao u razred neki nogometaš Grozdanić, koji je uvijek pričao o Baki Sliškoviću i nekim curama što bi se “lijepile” za njega. No sjeća se Raga da je taj Grozdanić često znao reći; “Baka nije zaljubljive prirode, ja ću se kladiti da on i sada ima samo jednu simpatiju koju će sigurno jednom i oženiti. I s njom će imati djecu i unuke. A ovo su sve cure što se nameću, prolazne “fufe”.
I bio je taj Grozdanić u pravu; tako se i dogodilo. Ali evo životni cirkus vratio temu Blaža Sliškovića ovdje pred njega u zagrebakom restoranu “Poštarica”; o njemu diskutuju Tomislav Židak i Branko Tucak a pred njegovim ušima. I reće gospodin Branko Tucak:
“Baka je bio zbilja veliki talent i po meni veliki je nogometaš i pratim njegovu igru od samih početaka; s razlogom sam smatrao da su on i onaj moj zemljak Ivan Gudelj sa “Hajdukom” trebali osvojiti barem još dva trofeja. Ali bilo je kako je bilo; došavši u Francusku u svojoj prvoj sezoni odigrao je po meni odlično. Čini mi se devet, deset golova, a novinari ga uspoređivali sa Joškom Skoblarom, s našim Hrvatom i nekadašnjom “zlatnom kopačkom” Europe i velikim nogometašem “Marseilla”.
I sve je bilo bajno, ali onda su na kraju sezone neki novinari počeli namjerno pisati o Sliškoviću izmišljotine, te su vršili veliki pritisak na njegova predsjednika kluba Bernarda Tapie, koji se počeo kolebati iako je obožavao Sliškovića, kao i sva nogometna javnost u Francuskoj. Zbog čega je on napustio FC “Marseille” nakon odlične sezone, ni danas mi nije jasno”.
Tomislav Židak, koji ne govori mnogo i čija faca ne odaje nikakve emocije, niti pozitivne niti negativne, a s licem kao od voska reče jednu podužu rečenicu; onda ušuti, rukovavši se s obojicom i napusti restoran jer je žurio u redakciju:
“Stvari su daleko dublje i složenije, a ja sam slučajno upoznat s njima jer imam jednog poznanika u jugoslavenskom veleposlanstvu u Francuskoj. Ne bih volio da se ovo prepričava, ali i nije neka tajna. Ti Branko znaš da ja ne volim hvaliti nikoga pogotovo ne neke koji su nečiji miljenici.
U nekoliko navrata sam pisao manje tekstove o Blažu Sliškoviću ali i o Vahidu Halilhodžiću; veliki igrači ali nisu bili miljenici jugoslavenskih izbornika. Što se tiče Sliškovića imao je odličnu sezonu u Francuskoj, ali neki duhovi prošlosti su bili odašiljani iz tog veleposlanstva te su vršili pritisak na Tapia da ga otpusti, čemu se on u početku odlučno suprostavljao.
No pritisci su bili toliko veliki da se upetljala tajno i visoka politika i to pozivajući se na “jugoslavensko-francusko prijateljstvo”. Veliki predsjednik Tapie nije mogao više pomoći Sliškoviću iako ga je volio i podržavao, a neki naručeni novinari su nastavili izmišljati negativnosti.
Ja sam siguran da je Slišković napravio dobar potez što je otišao u tim vremenima u Italiju iako je imao gotovu ponudu na stolu u sigurno jednom francuskom klubu. Mislim da mu je i život mogao biti ugrožen da je ostao, jer su neki duhovi prošlosti i neki mitovi bili isprepleteni”.
Ovo je sve bilo teško za slušati, nakon što su ostali sami i Branko Tucak nije mogao skriti svoju iznenađenost. Svaki je razgovor bio suvišan; Raga je odmah u sebi zaboravio na onaj faul na košarci, koji nije bio sviran. I on sam je bio zapanjen stupnjem upetljanosti politike u nogomet.
I pomislio je u sebi; kakve veze ima Blaž Slišković s dešavanjima u Marseillu 1934. godine, ako se stvarno radilo o tome ili još bolje kakve veze ima on s politikom kojom se nije nikada niti bavio niti je to namjeravao, a bio je prijatelj ljudima svih nacionalnosti te je svima znao platiti i s njima popiti “Tuborg beer”?! Samo se za njega moglo utvrditi da je i kao nogometaš i kao nogometni trener bio često zakinut. Ali politika se bavi uvijek nama!!
Nastavit će se…
Tekst: Emanule Milićević “Sjećanja na vitezove s lentom” | Hercegovina.in
