Poučna priča koji bi svi trebali pročitati
Sanjao sam čudan san, kako stojim u dugoj koloni ljudi i svatko od nas u svojim rukama nosi svoje srce, da ga preda Gospodinu.
Bio sam iznenađen tom slikom, jer srca ljudi koje sam tu mogao vidjeti su se drastično razlikovala, ni jedno nije bilo isto. Neka su bila mala, a neka velika; neka hrapava, a neka sjajna; neka cijela, a neka nepotpuna; neka svijetla, a neka tamnija …
I tako, primijetim jednog starca koji je stajao do mene, i zagledam se u njegovo srce. Upitam ga: “Oprostite, zašto se vaše srce tako trese i nepravilno kuca, grči se. Zašto je tako puno ožiljaka i nedostaju mu djelići?”
Starac mi odgovori: “Vidiš mladiću, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić svog srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji baš nije savršeno pristajao u prazno mjesto na mome srcu. Katkad sam poklonio dio srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine, udubljenja i ožiljci. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju sam dijelio drugima. I za te ljude ja gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. No, pogledaj svoje srce, ono je svršeno, glatko i cijelo … ”
Zaista, gledajući u moje srce vidjeh da je cijelo, savršeno … Zatim, razumjeh da sam ga čuvao samo za sebe i da nikada nisam ni jedan jedini komadić htio dati drugome – razmijeniti ga s drugim srcem. Shvatih, da moja savršenost je tako postala moja nesavršenost, jer se nikada ne usudih razmijeniti svoje srce s drugima …
I tako ne razmišljajući mnogo, odlomih komadić sa svoga srca i stavih ga u starčevo srce, popunih mu prazninu. Srce je odmah počelo mirnije kucati i nekako se proljepšalo, a starac me pogleda i nasmiješi se, te i on otkine komad svoga srca i stavi ga u prazninu koja je nastala na mome srcu, a moje srce se odmah malo poveća, iako nije popunilo svu prazninu i ostala je tu neka pukotina.
Zatim smo ja i starac još mnogo toga pričali i pričali … No, kada ponovno pogledah na svoje srce, postah zabrinut zbog te pukotine, te nesavršenosti, koja je nastala mojim darivanjem …
Starac je uvidio moju uznemirenost i reče mi: “Dragi moj, ne brini ništa, sve te nedostatke na našim srcima će sam Gospodin ispuniti i iscijeliti, ono što Njega zanima jeste da vidi da mu mi donosimo srce koje smo upotrebljavali – srce koje je darivalo sebe drugima i primalo od drugih … To je za Njega najljepše srce, najveći dar. To znači da smo živjeli ispunjen život.“
Karmelićani-Split
