Iz nekog razloga, volim pisati o ljudima koje slabo poznajem.
“Dobar dan, bravo kapetane, kako si Pero, čestitam majstore”!
Bile su riječi koje bih mu uputio, onako u prolazu.
Kurtoazije radi, dok bi on odlazio ili se vraćao sa terena.
Vjerojatno nije ni znao tko sam ali zar je to bitno?
A on…
On je često bio tema naših razgovora.
Onih neiscrpnih, nogometnih, bez kraja i pobjednika.
Gdje je povišeni ton glavni argument.
Pričalo se, raspravljalo i svađalo zbog njega.
Kafanski nogometni stručnjaci (pa i oni od imena), kleli se, da je u svoj vakat, mogao igrati u Dinamu.
Neki su čak tvrdili, da je mogao i “ligu petice”.
Neki se nisu mogli načuditi, zašto Pere nema u reprezentaciji.
Naravno…
Pero nije završio u Dinamu, ni u “lizi petice”.
Nije čak ni igrao u inozemstvu.
Osim ono malo u Osijeku ali to se ne pika.
Trgovački rečeno:”nije se nigdje prodao”.
Vratio se Pero u Mostar.
Te davne zime 2011. godine.
U svoj Zrinjski.
Prohladne zime 2021. odlučio je reći: “Dosta”!
“Dosta je bilo”!
Okačio je “kopačke o’ klin”.
Nakon deset punih godina igranja u svom klubu.
Pero je to napravio na svoj način.
Dostojanstveno, gospodski, skromno, tiho i bez fanfara.
Deset godina isti klub, ista liga, tereni, svlačionice, oružari, maseri, ekonomi, peračice rublja i konobarica u klupskom kafeu.
Deset godina isto, skoro svaki dan.
A dolazili i odlazili igrači.
Defilirali Zrinjskim.
Ostavljali manji ili veći trag.
Pero bi ih sve ljudski dočekivao i ispraćao.
I sve ih kao kapetan predvodio na zelenom terenu.
Bio im vođa i prijatelj.
Za svakog imao lijepu riječ.
Pozne igračke godine stigoše i Peru.
U jednom momentu, sve se okrenu naopačke.
Isti oni “kafanski stručnjaci”…
Oni koji su se kleli u njega. Zaključiše da Pero više ne može.
Da ima snage, samo za 60 minuta.
I tu je priči kraj.
Mogao je Pero nakon toga, igrati k’o Messi, trčati k’o Gattuso, zabijati k’o Ronaldo,,, džaba.
Džaba sve!
Mostar je jeben grad.
Ne mijenja se tu mišljenje lako.
Tu se zaključci donose kolektivno i nema popravnog.
Pero se nije osvrtao na to.
Igrao je i davao cijelog sebe.
Znao je, ako da svoj maximum, to je samo po sebi – pobjeda.
Tako rade velike vođe, veliki ljudi.
A Pero je ‘bome’ velik!
Kako drugačije protumačiti riječi Tomislava Tomića, koji kaže:” Pero je tako dobar čovjek da bi ga najradije uzeo za brata”.
Pa onda Tonija Kukoča, koji najljepšim riječima i biranim epitetima komentira objavu, da se kapetan oprostio.
Dario Rugašević kaže: “Nije normalno koliko je Pero dobar čovjek. On mi je najveća podrška od prvog dana a ja sam mu glavni konkurent, za mjesto u timu”.
Da ne nabrajam dalje…
Siguran sam da ima još puno igrača, koji bi za Peru rekli isto ili slično.
Zadužio je Pero Zrinjski.
Itekako!
Pet pehara prvaka države je podigao.
Toliko radosti navijačima donio.
Upisao se zlatnim slovima u povijest kluba Pod Bijelim Brijegom.
Zato…
Ako ikada, itko iz Zrinjskog, pročita ovu objavu, molim vas:
OBVEZNO ORGANIZIRAJTE OPROŠTAJNU UTAKMICU ZA KAPETANA! VELIKU UTAKMICU!
Neka ga publika dostojanstveno isprati.
Ako je itko…
Onda je Pero to zaslužio!
Ende!
