DAN SVIH SVETIH
Pogled se često uputi ka nebu,
tada mi tužno zasuzi oko,
otišli su moji voljeni tamo,
na put bez povratka, gore visoko.
U noći pratim svaku zvijezdu sjajnu,
pa poznajem u njima sva ta vaša lica
i pitam sebe čija je ono,
čija je ono, zvijezda padalica.
Tada mi srce nadjača tišinu,
u bolu jeca, ne zna kucat tiše,
za pokoj njima tada palim svijeće,
za sve moje drage, kojih nema više.
Ja znam da ste gore sada sretni,
u plavetnilu nebeskog prostranstva
i znam da vas Božja ruka prati,
al’ meni ipak nedostajete mnogo,
moram vam to reći, moram vam priznati.
Kada bi nebo dozvolilo posjet ,
da dođem k vama, da vidim vašu sreću,
dala bi svima čvrsto obećanje,
da više nikad zaplakati neću.
Molila bi nebo, da vas ono čuva,
da vas vječno zlatne zvijezde griju,
u Božjem kraljevstvu da budete sretni,
da se vaše duše vječito smiju.
Na ovaj dan “SVIH SVETIH”
otići ću na grobove,
odnijeti cvijeće, upaliti svijeću,
vi niste umrli, za mene ste živi,
jer ja vas nikad zaboraviti neću.
KSTARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar 01. studeni 2020.
