MENE MOSTAR ZOVE
Pokušaj me shvatiti moja majko stara,
morala sam poći iz našeg Mostara,
ostaviti dom i roditelje,
moj voljeni grad i sve prijatelje.
Morala sam poći ja u nepoznato,
srce moje pati i tužno je zato,
u tuđini svoje da provodim dane,
nemoj plakat majko, ne brini se zame.
Sve je ovdje lijepo, sve je puno sjaja,
ali nije ljepše od mog zavičaja,
nema ‘vamo Neretve, nit obale njene,
što umjesto krvi, teče mi kroz vene.
Nedostaju aleje od platana i lipa,
kako živim bez tog svega, nitko me ne pita,
nedostaju šetnje u večernje sate,
ta bogatstva ne mogu zlatom da se plate.
Svaki dan mi pogled u daljinu luta,
zbog odlaska iz Mostara na sebe sam ljuta
i tada mi suza zaiskri u oku,
pa osjetim čežnju jaku i žestoku.
Otišla sam iz Mostara bez imalo sreće,
ali Mostar iz mene, nikad otić neće,
ne sudite mi ljudi zbog ljubavi ove,
ja se moram vratiti, mene Mostar zove.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar 27. srpnja 2020.
