NAJTUŽNIJA PJESMA,
DVIJE SVIJEĆE
Nemoj majko suze liti,
kada dođeš na grob sinu,
budi hrabra kad te molim,
on je život položio,
za slobodu, domovinu.
Još se sjećam toga dana,
kao da je bilo juče,
ljubio je tebe, mene,
kad je kren’o on iz kuće.
Rekao je tada meni,
čuvajte se sestro mila,
utješi nam našu majku,
nemoj da bi tužna bila.
Brzo ću se ja vratiti,
i sa vama opet sjesti,
a umjesto tebe brate,
stigle su nam tužne vijesti.
Od tog dana slušam majku,
u svom bolu kako cvili,
zašto mi ga uze Bože,
šta smo komu mi skrivili.
Dadoh sina ovoj zemlji,
ona meni trobojnicu,
da me grli mjesto njega,
briše suze na mom licu.
I otac je kao i brat,
branit zemlju otišao,
za grob njegov, sve do
danas,
nitko nije još saznao.
Evo dugi niz godina,
na grob bratu nosim cvijeće
i umjesto samo jedne,
uvijek palim dvije svijeće.
Odustati nikad neću,
tražit grob od oca svoga,
da ga mogu sahraniti,
pokraj brata jedinoga.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar 17. listopada 2020.
