PUT U NEPOZNATO
Gledam oca zamišljenog,
gledam majku uplakanu,
ista slika pred očima,
u svakome novom danu.
Još sam mali, pa da shvatim,
al’ ću majku upitati,
što se među njima zbilo,
gdje su oni sretni dani,
što se s njima dogodilo.
Poljubi me ona nježno,
sjede me u svoje krilo,
pa mi reče tihim glasom:
Ne brini se moje milo.
Objasnit će majka tebi,
da brinuo samo ne bi,
mi moramo poći drugdje,
moraš shvatit moje zlato,
sudbina nas vodi sada,
na put u nepoznato.
Tad upitah svoju majku:
Da li mogu povest tamo
i malenog psića svoga,
nemojte ga ostavljati,
molim vas k’o dragog Boga.
Povest ćemo tvog ljubimca,
tvog najvećeg prijatelja,
ja ti dajem obećanje,
ispunjena bit će želja.
Počela je razmišljati,
ova moja mala glava,
svake noći misli lete,
zbog njih mi se i ne spava.
Gdje ćemo mi završiti,
na neznanom putu tom,
sad me muči to pitanje:
Gdje nas čeka novi dom?
KATARINA ZOVKO ISTUK
Mmostar 17. 02. 2020
