“Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje” (Lk 12, 13-21)
Dođe čovjek k Isusu i kaže: “Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.” I što Isus na to? “Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?”
I onda zaključuje: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”
Kako to razumjeti? Bog je odredio da čovjek obrađuje zemlju, da bude njegov suradnik u usavršavanju svega što je stvorio. Radom čovjek postaje sličan Bogu stvoritelju. Razumljivo je da se čovjek trudi osiguravati bolje životne uvjete i za svoju obitelj i za društvo. Međutim, kako razabrati granicu između brige i tjeskobe, između rada i izgaranja na poslu, između želje za uspješnim poslovanjem i pohlepe?
Možda nam pomognu riječi Propovjednika: “Čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo.”
Nevolja je, dakle, u tome kada se čovjek ponaša kao da je jedini smisao života taj da sve više raste u bogatstvu, moći i sili. I nikad dosta. I na koncu čuje onu strašnu riječ kao bogataš iz Isusove prispodobe: “Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” Probitak, napredovanje, dobra ovoga svijeta trebala bi biti tek sredstvo da živim kao čestit čovjek. Bogatstvo, ugled, moć ne smiju biti sami sebi svrhom. Božji čovjek shvaća da mu Bog daje određene sposobnosti, određena sredstva i određene prigode da bi činio dobro u svojoj obitelji, u društvu i u Crkvi. Posjedovati nije grijeh. Baviti se politikom nije grijeh, dokle god to shvaćamo kao služenje, kao Božji dar za druge.
Prokletstvo se javlja onda kada me bogatstvo ili društveni položaj zarobe tako da počnem gaziti moralna pravila i Božje zakone. U povijesti Crkve bilo je i svetih kraljeva i svetih knezova i svetih dobrostojećih ljudi koji su svoja bogatstva upotrijebili za opću korist.
Naravno da možemo očekivati da među nama ima i danas svetih trgovaca, svetih bankara, svetih poslodavaca, svetih svećenika, svetih političara, svetih policajaca, odnosno onih koji dobro znaju da im “život nije u onom što posjeduju”.
Rekao bi Isus: “Tko ima uši, neka čuje.”
