Sjećanje na Krešimira Ketu Bandića. Danas je točno tri godine kako nas je napustio naš Keta.
Otišao je jedan divan mladi čovjek, jedan Plemić i Zrinjevac od glave do pete. Još ne mogu da prihvatim da više nije među nama, a misli mi lete ka malom dječaku koji je u mlađim kategorijama prkosno stajao među vratnicama. Mnogi su već tada govorili da zbog svoje visine nije za vratara i da neće uspjeti. Keta se nije obazirao na te priče i nastavio je svoju misiju čuvanja vrata kluba koji je najviše na svijetu volio.
Prolazili su dani, a Keta je izrastao u pravog vratara. Jedina i najveća želja bila mu je stati na vrata svog Zrinjskog, na svom stadionu i pred svojim Ultrasima. To mi je Keta ponavljao u svim intervjuima koji sam s njim radio dok je još bio u omladinskoj školi Zrinjskog.
Onda je došla 2014. godina i naš Keta je bio jedan od osmorice juniora HŠK Zrinjski koji je pozvan na pripreme prvog tima. Posjetio sam tih dana Plemiće koji su se pripremali u Međugorju, i u razgovoru s Ketom vidio sam koliko je sretan i ponosan što su mu se želje počele ispunjavati. Vidio sam taj dan da mu oči nekako ponosno sjaje i to je za mene bio znak da će Zrinjski imati svoje dijete velikog vratara.
Zrinjski mu je bio sve. Način života 24 sata dnevno 365 dana u godini. Da mu je netko u tim trenucima ponudio nešto ogromno i nezamislivo da tada napusti Zrinjski on na to ne bi pristao. Snovi i želje jednog mladog Plemića i Zrinjevca nisu imali cijenu. Zrinjski ga je ubrzo poslao na posudbu u Branitelj. Otišao je i znao je da će se vratiti u svoj Zrinjski, i vratio se jači nego ikada među svoje Plemiće.
Svoj debi za prvi tim Zrinjskog imao je u grotlu Koševa na gostovanju kod FK Sarajevo. Igrala se 72. minuta kada se ozlijedio Goran Karačić, a na njegovo mjesto ušao je naš Keta. Sačuvao je mrežu Zrinjskog do kraja susreta i njegovoj sreći nije bilo kraja. “Osjetio sam veliku odgovornost jer sam bio svjestan da ulazim u najgorem trenutku kada se lomi utakmica i kada se vrši najveći pritisak od strane domaćih navijača, a tako i od igrača. Međutim, kada sam stao na vrata osjetio sam sigurnost i samopouzdanje kao da mi je stota utakmica u ekipi, a ne moja prva službena utakmica, rekao mi je Keta nakon te utakmice. Oči su mu tada bile još sjajnije nego onda u Međugorju…
Bio sam nazočan i na pripremama u Međugorju kada je ozlijedio rame. Vidjela se bol na njegovom licu, ali kako mi je rekao desetak dana poslije toga više ga je boljelo to što je morao napustiti pripreme i ostaviti svoje Plemiće. Uslijedila je operacija u Hrvatskoj, pa oporavak i dani iščekivanja kada će opet stati na vrata svoga Zrinjskog. Čekajući povratak među vratnice produžio je ugovor s Plemićima, koji na žalost navijača i prijatelja kluba nije do kraja odradio i koncem 2017. otišao je u Široki Brijeg. Keta je otišao iz svog Zrinjskog , ali Zrinjski iz njega nije nikada otišao. Do svog zadnjeg dana bio je onaj naš Keta, naše dijete iz naše škole , veliki Plemić i Zrinjevac. Navijači ga nikada neće zaboraviti, jer bio je kako kažu Ultrasi jedan od nas…
Ja ću zauvijek pamtiti malog dječačića među vratnicama Zrinjskog. Zauvijek ću pamtiti i onaj sjaj u njegovim očima kada je otišao na prve pripreme sa svojim Plemićima. Dragi naš Keta neka ti je laka ova naša zemlja koju si toliko volio. Mi te nikada nećemo zaboraviti. ŽIVJET ĆEŠ U NAMA DOK NERETVA TEČE.
Sjećanje na Ketu živi u njegovom Mostaru. O životu mladog i prerano preminulog golmana Zrinjskog i Širokog Krešimira Kete Bandića snimljen je film, kao i pjesma Hvala ti dječače dragi. Za film je “krivac” Albert Berta Pehar, a za pjesmu Josip Bilać.
Na zidinama njegovog stadiona Ultrasi su nacrtali grafit, a njegovi prijatelji godinama čuvaju uspomenu na njega tako što pod njegovim imenom nastupaju na malonogometnim turnirima, a u povijest ulaze i kao pobjednici najvećeg turnira u malom nogometu Kutija šibica.
