Što se bliži godišnjica smrti našeg Kete sve sam tužniji i sve više mi nedostaje. Nedostaje mi onaj njegov iskreni dječački osmijeh i njegova kultura pri svakom našem susretu.
Puno sam upoznao i ispratio nogometaša iz mlađih kategorija Zrinjskog, a on, naš Keta zauzima po svim standardima visoko mjesto među njima svima.
Bio je i ostao isti, i kada je branio za svoj Zrinjski, kao i kada je otišao u Branitelj, te na koncu i u Široki Brijeg.
Keta je mogao otići iz Zrinjskog, ali Zrinjski nije iz njega nikada i to će navijači i njegovi prijatelji pamtiti cijeli život. Dobro se sjećam kada je kao mladi vratar na pripremama u Međugorju ostajao zadnji da pokupi lopte s treninga.
Kada me je ugledao ostavio je lopte i došao da se uputa, srdačno kao i uvijek. Onako iz šale sam ga upitao: Šta je moj Keta, nema niko drugi da skuplja lopte?
A on onako iz srca reče: Ja sam najmlađi i to je moj posao. Cijenim svoje starije kolege i nadam se da će netko tako jednoga dana cijeniti mene. Moj Keta cijene te mnogi zbog svega što si u svom kratkom životu napravio i za Zrinjski i za nogomet u Hercegovini. Da je takvih kao ti više, vjerojatno bi se i sport cijenio više.
Danas svi mi , a posebno mi koji smo ga dobro poznavali možemo biti ponosni na svoga Ketu. On je bio i ostat će jedan od nas, Plemić u srcu i Plemić u duši. Dragi moj Keta nadam se da sada negdje drugo u onom svom žutom dresu Zrinje bodriš i voliš svoje Plemiće kao što si ih volio cijeli svoj život…
