Hrvatima Bijelog Polja još je itekako u živom sjećanju noć sa 29. na 30. lipnja 1993. godine. Te zlokobne noći, sneni Hrvati u fizičkom i političkom smislu, kad su se i najmanje nadali, napadnuti su od dojučerašnjih saveznika, svojih susjeda, muslimana.
Odmah te noći je na prepad ubijeno 11 Hrvata. Preostali su zarobljeni, njih 166 odvedeno je iz svojih kuća u logore: Osnovna škola Potoci, Skenderove kuće – Potoci i IV. Osnovna škola Mostar. U logoru su zatočene cijele obitelji: Zovke, Kolobare, Azinovići, Sesari, Drinovci, Crnjci, Škobići… stari i djeca. Osim izgladnjivanja, premlaćivanja, silovanja, u ovim logorima je ubijeno 17 bjelopoljskih Hrvata.
Za vrijeme cijelog ovog sukoba ubijeno je 53 Hrvata, a za vrijeme cijelog Domovinskog rata 107 Hrvata. Osim ljudskih žrtava uništena je župna crkava, samostan časnih sestra, dvije svetinje bjelopoljskih Hrvata i stotine obiteljskih kuća. Da se ovdje ne radi o nikakvoj deblokadi, nego oosvajanju-napadu, najbolje govore dokumenti Armije BiH iz toga vremena. U raznim direktivamatako iščitavamo riječi: napad, ubacivanje dijelova vojske u pozadinu ustaša, civilni ciljevi, nanijeti što veće gubitke, doći do što većeg ratnog plijena, primorati ih na što dublje povlačenje u zapadnu Hercegovinu…
Izvor: zupapotoci.ba | Josip Galić, župnik bjelopoljski
