Što sam naučio u Bratislavi?
Da je moderni nogomet sranje bez emocija, plastični artikl za eutanizirane.
Kada vidiš Ultrase shvatiš da je to zajebana skupina, nije nas lako ni razumjeti, još teže nas je voljeti. Neki nas ne žele i nikad nas nisu željeli jer smo svoji, jer nama ne mogu prodati tu plastiku pošto živimo za snove. A snovi najviše vrijede dok se ne ostvare.
Kad ste na tribini, puno je lakše podnijeti neuspjeh, ma kako bolno bilo.
U povratku padne neka zajebancija koja oraspoloži suputnike i onda shvatiš da je količina pozitive koja postoji među ljudima koji vjerno prati svoj klub nevjerojatna.
Jer mi ćemo i dalje sanjati, ma što bude.
- Tekst se nastavlja ispod oglasa -
Jadranko Brijun
