Prateći reakcije javnosti, reklo bi se da je Zrinjski u najbolju ruku četvrti (da loše igramo, da nemamo potencijala), a tribine su prazne dok se bori za titulu.
Sve je to uobičajeni folklor u ovoj zemlji.
Ali, ono što mene čini tužnim jest to da smo izgubili onu svoju esenciju, onaj svoj hercegovački gard.
Ono što je bilo imanentno za Hercegovinu jest da je bila pitoma, otvorena i široka prema svakome tko je prema njoj, njenim ljudima i njenim simbolima bio dobronamjeran, ali svakome onome tko ju je pokušao na bilo koji način poniziti bila je najčešće ona na kojoj su lomili zube i ostavljali kosti.
Hercegovina koja nikome nije morala dokazivati ništa. Hercegovina koja je bila ponosna, prkosna i koja bi se, kad je ugrožena – baš kao i priroda u njoj – iz najljepše i najpitomije u trenutku pretvarala u oluju koje se svatko morao plašiti.
A mi svi skupa pratimo narativ kako se našem klubu, njegovim predstavnicima, igračima i navijačima otvoreno izruguju, pa se čak i jedan dio naših ljudi pridružio tom prevladavajućem narativu. Od Make koji je do prije par mjeseci imao ključeve grada smo već napravili redikula koji ništa ne zna, do igrača koji su preko noći zaboravili igrati nogomet.
I da se razumijemo, baš svatko od njih je zaslužio dozu kritike. Možda bi trener morao biti puno bolji u pretakanju svojih proklamiranih ideja na teren. Možda bi igrači trebali više trčati, više se družiti na terenu, možda bi trebalo…. Ma nemam pojma šta bi trebalo, realno. Bit pet godina mlađi, valjda?
Ali ako se mi tako odnosimo prema predmetu svoje ljubavi u koju se toliko kunemo, što možemo očekivati od onih koji ga mrze? A možda se probudi taj hercegovački gen u nama i shvatimo da je to naš klub i da zaslužuje našu zaštitu i našu podršku, a ne naše pametovanje.
Pa Hercegovina postane ono što je uvijek i bila – raj na zemlji za svoje stanovnike, u koju će svi dobronamjerni biti dobrodošli, a svi oni drugi se bojati i prići Ivan-planini.
Ja sam optimist i znam da će i Maka, a posebno igrači na kojima je na koncu najveća odgovornost, (ali ih shodno tome na kraju puta čeka i najveća nagrada) iz inata baš svima pokazati kako se to radi i navijačima, i novinarima, i dužnosnicima, i komentatorima s televizije, i komentatorima s društvenih mreža, i sucima, i savezu, pa i protivnicima.
Možete vi to, momci. Ako za nikoga od nas, onda za sebe. Pobijedite ih sve u nedjelju!
Jadranko Brijun
