Ja sam navijač koji priča o Zrinjskom, Mostaru, Hercegovini.
Ako je netko novinar, posebno sportski i ako je pritom navijač Zrinjskog od njega se očekuje da bude svetiji od pape kad je objektivnost u pitanju, ja to ne moram.
Ja nastupam iz stava navijača Zrinjskog, ali ipak se može i nešto ozbiljnih podataka skupiti i od ovakvih poput mene. Recimo, do kraja je ostalo 14 utakmica po 90 i kusur minuta. Morat ćemo jednostavno na terenu pokazati da smo najbolji.
Na putu do titule morat ćemo nekad biti i trideset posto bolji od protivnika da uzmemo tri boda. Jer, taj put je prepun drumskih razbojnika.
Tim razbojnicima poručujemo, na hrvatskom jeziku, da odmaknu prljave ruke od našeg kluba, našeg grada i naše Hercegovine.
Ja pišem ono što se okom vidi, a ne statistikom. I jedino me strah da neću znati tu emociju, tj te emocije prenijeti na papir, odnosno kilobajte.
Recimo, povratak s gostovanja je uvijek posebna priča, sa prijateljima za cijeli život i te emocije, onako vruće su najiskrenije emocije koje postoje.
Znali smo se vraćati s porazima s raznoraznih stadiona i u toj razočarenosti pronađeš neke od najboljih ljudi u svojem životu, jer lako je biti prijatelj kad je sve med i mlijeko.
Najbolje od svega se dogodi kad pređemo onu zamišljenu crtu razuma i ljepote kroz kanjon Neretve i ugledaš onu pravu Hercegovinu prvo kroz krajolik, a onda još više kroz emocije kad smo negdje kod Bijelog polja.
Hercegovina je posebna i ne mogu pronaći atribut koji bi dovoljno kvalitetno opisao svu njenu posebnost.
Čudesnih boja, smjelih šara
i teško će znati tko tu ne živi,
da čovjek još može i kada pati
da tebi se divi.
Kamen i nebo opili me snagom…
Jadranko Brijun
