Nakon što je objavljeno da Rendulić odlazi, očekivao sam kaos po društvenim mrežama, mobitelima i kavanama.
Sport je takav (posebno nogomet) da se uvijek može naći neka argumentacija za svoj stav.
Sport (nogomet) dopušta da se argumenti koriste po volji.
U Mostaru je reakcija na smjenu trenera prošla u stilu “idi i ne budi ljude”.
I sad, čovjek bi gledajući ovu reakciju navijača Zrinjskog u toj situaciji očekivao u najmanju ruku zapaljene kontejnere po Mostaru i ispisane neugodne grafite po stadionu.
Ne, ovdje se nisu uspalile navijačke mrežne stranice. Reakcije bi se mogle opisati kao slijeganja ramenima.
Jedan trener otišao, hvala Kruno, šta sad.
Drugi je došao, klupska legenda, šta sad.
Život i nogomet idu dalje. Možda bi neki rekli da je ovaj mostarski princip normalan i jednostavan. Vjerojatno bi bili u pravu da smo država na Skandinavskom poluotoku, ali mi smo na Balkanu.
Ovo je grad gdje ljudi zazivaju emocije, moraju se ispucati, odgrmiti.
Prijateljstva se privremeno ukidaju, a onda ohlade se ljudi, prijatelji popiju jednu ljutu pa se opet pomire.
Izgubili smo na livadi sekundarnih sirovina, smak svijeta je, daj piti da tugujemo. Pobijedili smo Široki, najbolji na planeti, daj piti, feštamo.
Ovaj naš Zrinjski koji je sad već stoosamnaest godina svog postojanja jedri svoje bure baš zbog te emocije i ovakvih najboljih navijača na svijetu.
Vidimo se u Holandiji.
Jadranko Brijun
