Bilo je to vrijeme rata. Nad Hercegovinom su letjeli ratni avioni. U ljetnim danima, a osobito na polovini i prema kraju ljeta pojavila bi se čudna paučina.
Te čudne niti poput paučine hvatale su se po ljudima, po stablima, po domaćim životinjama…
Već tada su oni stariji slutili da se nešto čudno događa. Mlađe se pozivalo u kuću čim bi se pojavila ta paučina. Pričalo se da se radi o radioaktivnim tvarima, o bojnim otrovima…
Sjećam se da se pričalo kako je putem radio Zagreba emitirana poruka da su stručnjaci Plive ustvrdili kako se diljem tadašnjih ratom pogođenih područja bacaju bojni otrovi.
Nikad detaljnih objašnjenja oko tih slučajeva nije bilo, ali evidentno je broj oboljenja od raznih smrtonosnih bolestiju na ovom području visok, pogotovo ako uzmemo u obzir da živimo u relativno zdravim sredinama.
Zašto ovo pišem? Prošlog ljeta sam šetajući rodnom grudom primijetio jedan avion koji ostavlja trag iza sebe, ali nisam tome pridavao pozornost jer svaki ostavi trag. Međutim, u jednom trenutku onaj jeziv osjećaj me preplavio, rukama sam prošao oko lica i na njima je ostala paučina. Bio sam šokiran. Supruga mi je govorila da nisam normalan, da to nema veze s tim ratnim vremenima, međutim nisam se mogao oteti dojmu da sam to već jednom davno u onim vremenima ponosa i slave osjetio.
Ubrzo, nakon što mi se to dogodilo, brojke vezane za koronavirus su dramatično narasle. U ljeto, što nam se nikad nije događalo, ljudi su imali povišenu temperaturu, neki su dobili upalu pluća, ostali bez okusa i mirisa…
Pravu istinu o čudnoj paučini iz 90-ih godina nikad nećemo saznati. Isto kao što nikad nećemo saznati pozadinu ovog koronavirusa. U onim vremenima, sa starijima sam pričao o španjolskoj gripi… samo dragi Bog zna kako je sve to krenulo…
Međutim, treba promišljati, ali ne treba razbijati glavu. Oslobodili smo se paučine i u onom ratu, a i u ovom ćemo!
Glava/Grude.com
foto:zupanjac.net
