Ovaj tekst je objavio Dnevni avaz, najčitaniji medij na bošnjačkom jeziku u BiH i preosimo ga u izvornom obliku.
Na konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Sarajeva izabrano je kompletno novo rukovodstvo glavnog grada Bosne i Hercegovine. Za gradonačelnika je imenovan Samir Avdić (Bošnjak – NiP), a njegovi zamjenici su Mirela Džehverović (Ostali – Naša stranka) i Predrag Puharić (Srbin – SDP BiH). Za predsjedavajućeg Gradskog vijeća izabran je Alen Girt (Ostali – Naša stranka), a za njegove zamjenike Svjetlana Šošić (Srpkinja – SDP BiH) i Emir Bićo (Bošnjak – NiP).
Ukupno šest ključnih pozicija – i nijedna nije pripala predstavniku hrvatskog naroda.
Politički signal
Ovo nije stvar forme, nije birokratski previd, nije ni slučajnost. Ovo je ozbiljan politički signal. I to iz srca zemlje, iz glavnog grada koji bi trebao biti ogledalo vrijednosti na kojima BiH navodno počiva: ravnopravnost naroda i građana, politička uključenost, multietničnost i međusobno uvažavanje.
Sarajevo nije samo administrativni centar države – ono je i glavni grad Federacije BiH, entiteta koji se formalno temelji na jednakopravnosti tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata od kojih su potonji drugi najbrojniji. Kada u takvom gradu ni u simboličnom smislu nema mjesta za Hrvata u rukovodstvu, onda to nije samo loša poruka – to je poraz političkog morala i ustavnog duha Federacije.
Posebnu težinu ovom incidentu daje činjenica da se dogodio pod rukovodstvom tzv. Trojke – političkih stranaka koje se predstavljaju kao moderni, multietnički, evropski orijentirani reformisti. Oni koji su se zaklinjali u „vladavinu prava“, „građanski princip“ i „novu političku kulturu“, sada su bez ikakvog osjećaja odgovornosti za nacionalni balans i inkluzivnost sastavili vlast koja potpuno ignorira jednog od tri konstitutivna naroda.
Greška u koracima
Zamislimo situaciju obrnuto: da se u Mostaru imenuje gradska vlast bez ijednog Bošnjaka. Sarajevski političari bi prvi skočili, oštrim izjavama tražili intervenciju međunarodne zajednice i pozivali na jednakopravnost. A sada, kada su oni ti koji sprovode političko isključivanje, vlada tišina. Ili još gore – opravdanja u stilu „nije bilo kandidata“ ili „mi ne gledamo naciju“.
Ako Sarajevo, kao navodni primjer evropskog grada i simbol „građanske BiH“, ne može osigurati ni simbolično učešće Hrvata u gradskoj vlasti, kako možemo očekivati od manjih sredina, opterećenih nacionalizmom, da prakticiraju bilo kakvu inkluzivnost?
Kultura isključivanja
Ovo nije napad na pojedince koji su izabrani, već na političku neosjetljivost i kulturu isključivanja. I dok god se ovakve stvari budu dešavale uz šutnju političke elite i odobravanje njihovih glasača, BiH će ostati zarobljena u začaranom krugu nepovjerenja, međusobne sumnje i neiskrenog suživota.
U državi ravnopravnih – ravnopravnost mora važiti za sve. U suprotnom, više nije država, već privatni klub etničkih većina. A sramota ako bi i Sarajevo koje bi upravo trebalo njegovati duh multietničnosti krenulo tim putem.
