Bila je to još jedna velika utakmica Hajduka, jedna od onih za kojima danas uzdišu generacije navijača koji nisu imali sreću da na Poljudu gledaju najbolje europske momčadi, a Roma je svakako jedna od njih. Prva utakmica u Rimu završila je minimalnim porazom 1:0, i odmah su se pravili planovi za odlazak na uzvrat. Takvo nešto se ne smije propustiti ni po koju cijenu. Tada se već nije putovalo autobusima na utakmicu, pa smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Neko je stopirao, neko išao redovnom linijom, a većina ipak kombijima i osobnim automobilima. Karte smo, naravno za sjever osigurali preko prijatelja iz Torcide, i ovaj puta smo odlučili iznajmiti automobil i krenuti dan ranije.
Uzeo sam tri dana odmora, i jedva sam ih dobio. Prethodila je svađa sa šefom koji mi nije htio izaći u susret, ali sam ja ipak bio uporniji i po cijenu svega uspio dobiti te dane. Iako je bio kraj studenog mi smo bili zagrijani za veliku utakmicu i svi smo bili uvjereni u pobjedu i prolaz. Krenulo nas je četvero na utakmicu, a dogovorili smo se da će s nama vratiti jedan dečko koji studira u Splitu. Upravo kod njega nam je bila baza za ta tri dana ludila u Splitu.
Na granici su nas zaustavili i zbog auta koje je bilo puno zastava i šalova prebrali od glave do pete. Tražili su baklje i drogu. Jednom od policajaca sam rekao da ne znam ko to iz Hercegovine u Split nosi baklje i drogu. On se nasmiješio i rekao da sam u pravu, ali eto naređeno im. Čim smo prešli granicu kod Vrgorca smo ugledali neke dvije cure kako stopiraju i kada su nas ugledale razmahale su se ko lude. Stali smo im i nekako se natrpali u autu, a iako je bilo tijesno onima pozadi atmosfera u autu je bila luda. I onda na ulazu u Split nas je zaustavila policija. Opet peglanje puno nas u autu i to nije po propisima, i da nismo navijači Hajduka platili bi kaznu.
Stigli smo u Split i naš student je imao neke obveze, a mi smo kratili vrijeme da popijemo piće s curama koje smo povezli. Iako smo se dogovorili da se ponovo nađemo, nismo ih više vidjeli poslije toga. Dan smo proveli hodajući po Splitu, ovaj puta i po nekim kvartovima koje nismo posjećivali kada dolazimo na utakmice. Svuda bi nas častili jer smo bili okićeni rekvizitima ko božićne jelke. Navečer fešta u stanu našeg studenta. Cimer mu je bio totalni anti nogometaš, ali kada je tu večer proveo s nama i on odlučio na utakmicu. Nakon toga bio je čest gost Poljuda. I opet tu večer problemi s policijom, nekome smo valjda bili glasni i nazvao organe reda i oni došli da vide što je. Nisu se puno zadržali i kažu da nisu u službi i oni bi se priključili fešti. I tako ta noć je bila bez sna. Ujutro nakon nekakve paštete i salame krenuli smo na đir po gradu. Naravno, već se osjećala atmosfera jer su u grad počeli pristizati navijači sa svih strana svijeta. Vjerovali ili ne vidjeli smo i neke Japance s obilježjima Hajduka.
Kako se utakmica bližila sve je više Split gorilo. Preselili smo pred klub navijača i tu je bila prava ludnica. Krenuli smo prema stadionu u dugoj koloni, osjećao se optimizam. Nekakvi navijači Rome su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme i u kratkom vremenu su ostali bez obilježja. Jedan je plakao i vrištao, ali džaba mu sve i dobro su i prošli s obzirom na nerede u Rimu kada je Torcida okupirala vječni grad. Inače u Split je došao veoma mali broj navijača Rome i oni koji su došli skrivali su se kod policije. Ušli smo na stadion koji se doslovno tresao u transu od navijanja Torcide. Utakmica je bila takva da je Hajduk dominirao, imali su bili vodstvo i još nekoliko šansi da se utakmica riješi, ali su se Rimljani čudesno spašavali. Kada smo očekivali produžetke kiks godine su napravili naš vratar i jedan od igrača što su gosti iskoristili za poravnanje i to je bio kraj. Ne znam kada mi je bilo teže. Torcida je ispratila ovacijama igrače koji su popadali na teren i plakali. Trajalo je to dobrih 15 minuta i onda smo nevoljko napustili stadion i tu navijačku groznicu. Da smo prošli ostali bi tu noć u Splitu, ali niko od nas nije bio raspoložen za ostanak pa smo krenuli kući polako. U autu tužna atmosfera bili smo svjesni da smo bili bolji i da smo trebali proći, ali nam je sreća okrenula leđa. Sada dugo godina poslije sretan sam što sam bio dio toga spektakla, ali mi je žao što tada nismo imali pametne telefone i što danas nemam foto uspomene ne samo s te utakmice već i s mnogo drugih.
HERCEGOVINA.in
