Potaknuta upravo završenom humanitarnom akcijom „Za taj mali osmijeh“, koja je po tko zna koji put ujedinila Hercegovinu vratila sam„vremeplov svog života“ 12 godina unazad. Na godinu 2008 kada je počela moja prva uspješno dobivena borba da jednog dana budem pacijent na odjelu za koji su se prikupljale donacije od Stoca do Tomislavgrada.
Moje djetinjstvo kao većine djevojčica obilježila je igra lutkama, imala sam tri omiljene kojima sam ja bila „mama“ ,koje sam svako jutro budila, hranila pričala im priče izvodila ih da se igraju s drugim djevojčicama . lutkama mojih prijateljica. Kao svoj djeci moje generacije normalan životni slijed bilo je završiti ,školu,zaposliti se ,osnovati obitelj uopće ne sluteći da čovjek snuje Bog određuje.
Moje djetinjstvo su uz moje roditelje obilježio i jedan bračni par bez djece, nisam tad uopće mogla slutiti zašto ,te sam čak jednom iz ljubomore sto se teta Ana igrala s mojim bratom koji je bio star svega mjesec dana rekla :“Znam ja zašto vi nemate djecu, da ih ne morate čuvati nego se malo igrate i slobodni ste.“ Žena koja me pazila kao majka se skamenila da su to riječi jedne šestogodišnjakinje, a kasnije kad sam odrasla mi je rekla da joj je u tom trenutku mislila da će od šoka ispustiti mog brata iz ruku jer joj je to bila kao strijela u srce .
Kasnije kroz život sam se često sjetila tih nesvjesno izgovorenih riječi jedne šestogodišnjakinje.
Uglavnom zamišljeni životni tijek u djetinjstvu je bio vise manje ispunjen do trenutka kada sam „trebala“ postati mama. Nakon vjenčanja kao i većina žena već sam počela smišljati imena djece i čekala taj plus na testu za trudnoću koji se uporno nije pojavljivao iz mjeseca u mjesec.
Slušajući pitanja, što čekate ,vrijeme vam je za dijete,zar vam je bitnija karijera sve više sam se pitala što napraviti ,gdje problem, a krug prijatelja sve više suzavala jer se nisam osjećala dobro u krugu istih.
U siječnju 2004 godine nakon godinu i par mjeseci braka odemo kod doktora na razgovor ,koji je u biti i početak borbe za mali smotuljak .U početku nije bilo lako ,trebalo je napraviti dosta pretraga ,par manjih kirurških zahvata kako bi uopće i počeli s postupkom medicinski potpomognute oplodnje.
Konačno svanuo je i taj 23.listopad kada smo otputovali u ZG na kako ga znam nazvati dobitni postupak. Iako sam u godinama prije upoznala dosta parova koji su bili u istoj borbi ,dobila pregršt savjeta ipak je trema bila ogromna.
Tog 23.10.2008 primam svoju prvu hormonalnu injekciju, sestra u bolnici mi pokazuje kako doma mogu napraviti rastvor ,način davanja injekcija te mi doktor Lučinger daje prvi termin za pregled da vidimo kako napreduju folikule.
Drugi dan ruke mi se tresu ali uspijem sebi dati injekciju,treći dan je već lakše …polako napredujem .Kada je došao dan prve folikulometrije strah kako je tijelo reagiralo, razvijaju li se folikule, tisuću pitanja dok čekam u prepunoj čekaoni i ujedno stvaram nova prijateljstva koja još traju. Pregled prolazi ok ,nastavljam s terapijom do dana kada trebamo vaditi jajne stanice(punkcija) kako bi bile oplođene. Prolazimo i taj dio i čekam poziv da embrije vrate ,telefon 7.11 zvoni da dođem , vraćaju 2 embrija i sad slijedi čekanje ……..Bio je to za mene najteži period od cijelog postupka, čekanje jesmo li uspjeli,čekanje te troznamenkaste bete HCG …tih četrnaest dana.
Naravno tko se još rodio sa strpljenjem da čeka 14 dana kad postoje testovi ,prvi radim 16.11 i gledam pod 101-im kutom hoće li se pojaviti druga crta koje nema …ostavljam test u kupaoni još jedan uzaludan pokušaj .
Nakon 20 minuta iako na testu piše da je validan samo 10 minuta ja se vraćam i gledam II crte ,opet ga iznosim na svjetlo dana, pa kod prozora uvjeravam se ima li ili ne te druge crte….Lupa !!! Sjetim se da imam tatinu lupu donosim je gledam kroz lupu,sreća nismo imali doma mikroskop , da dvije crte su tu!
Otvaram drugi test i ponavljam (naravno svaka od nas ih je imala bar 10 onih naručenih s neta) ,ovaj test već odmah pokazuje drugu crtu i dolazim do „znanstvenog „ zaključka ,prvi nije pokazao odmah jer sam pila puno vode pa je urin bio rijedak.
Uspjeli smo! Trudnoća je prošla ok s mojim trudničkim strahovima i tog 24.07.2009 naša Lu je uljepšala planetu.
Godinu dana kasnije dobili smo prvi poziv za gostovanje u medijima da ispričamo svoju priču jer je tad MPO bila tabu tema u BiH, a neplodni parovi bili su prepušteni sami sebi .
Lu je na svom prvom gostovanju trčkarala po studiju dok smo ispričali probleme s kojima smo se susretali na putu da je dobijemo počevši od nabavke lijekova ,putovanja u ZG jer u BiH nije bila klinika koja je radila postupke po osude pojedinaca uz rečenicu „samo se opustite“ . Tom Prilikom smo pokazali da dijete dobiveno uz liječničku pomoć nije UMJETNO dijete niti je MPO umjetna oplodnja nego samo oplodnja uz liječničku pomoć, pokušali smo ohrabriti neplodne parove i u dobrom dijelu uspjeli .
Danas je Lu već djevojčica od 11 godina skoro tinejdžerka koja zna kojim putem je nastala ,te je čak učeći prirodu u 6-om ponosno izjavila :“Mama sisavci životinje nastaju unutarnjom oplodnjom ,a ribe izvantjelesnom u vodi tako sto ženka ispusti ikru, a mužjak spermije…e znaš sto ja sam onda neki mix i ja sam lijepa sirena „
