Čitam da pljušte osude i da se pljuju naši momci i iz petnih žila nastoje oblatiti. Kao , oni bi iz fotelja i komfora bolje to odradili. Ne zna čovjek da li bi se smijao ili plakao.
Zar vas nisu boljele Duvnjakove suze, ili je po vama možda glumatao pošto se savršeno razumijete iz toplog doma i u ljudsku psihologiju?
Ovi momci su srce ostavili na terenu.
Boni, grijeh je na njih išta reći.
Dozovite se!
Bit će, uvjereni smo, još osuda i pljuvanja u danima ispred nas, ali halo ovi momci su viceprvaci i to im nitko baš nitko ne može oduzeti a ni osporiti.
Zato, tišina.
Zato , potpuni respekt.
I naravno, doček koji se ne smije nizašto propustiti.
Ta nismo džabe apaurine ‘vlike pili.
Da ih ne vidimo.
Da im počast odamo.
Da im čestitamo.
Da skupa zapjevamo tko u doba najvećih nevolja, “Ne dam te nikom majko Hercegovino!”
I neka je sada Karačić Hercegovac, što fali.
On to nikada i nije krio. I nije “jamio” ništa. Dao je i daje se.
Dobrodošli viceprvaci.
Čekamo Vas.
Naša dico Hercegovačka!
