Ovom pričom vas vraćamo u davna vremena poslije 2. svjetskog rata. Hercegovina je bila siromašna, njeni stanovnici su bili više gladne nego siti. Komunističke vlasti nisu ništa činile da poprave stanje, nego su ga naprotiv sve više pogoršavale. Narod se mučio da preživi, a mnogi su napustili rodnu grudu i nikada se nisu vratili.
Onaj to je imao stoku bio je sretan, a u ta vremena mnogi su držali koze. 1948. godine donesena je uredba o zabrani držanja koza. Komunistički poslušnici imali su tada zadatak obilaziti sela u Hercegovini i narodu objašnjavati da su koze štetotičine i da ih treba potamaniti. I tako u jedno malo selo u Hercegovini čiji su stanovnici držali koze došao je partijski moćnik da seljacima proda priču o štetnosti koza.
Skupio se jadan narod u seokski dom. Partijaš je pričao o štetnosti koza, da se one moraju smaknuti i da je to zadatak svih onih koji imaju te životinje. Dobrih pola sata je pričao, a seljani su samo šutjeli.
-Ima li sada netko od vas da iznese svoja iskustva da su koze štetene, upitao je.
Seljani su nijemo gledali u pod i ništa nisu govorili.
-Nije moguće da nemate niti jedan primjer?
Iz zadnjeg reda se javi Mate neuki seljak i reče da on ima primjer.
-Reci druže Mate, slavodobitno ispali partijaš.
“Druže od kozletine se čovjek zimi razboli”.
-Eto vidite drugovi kakvog pametnog susjeda imate, zadera se moćnik. Sada im Mate objasni kako se razboliš od kozletine?
“Druže kada se najedeš kozletine i legneš digne ti se ona stvar toliko da povuče gunj, a onda noge ostanu nepokrivene i ozebeš”.
Partijac glasno zakrklja, lupi šakom od stol i brže bolje napusti seoski dom.
