Medjugorje-info.com objavio je svjedočanstvo župljanina Međugorja o teškoj bolesti koja ga je snašla, molitvi, postu i, na kraju, čudesnome ozdravljenju od raka pluća s metastazama u mozgu koje se dogodilo na samu obljetnicu Gospina ukazanja.
O povlačenju bolesti od koje je Međugorčanin umirao svjedočili su i liječnici iz Zagreba nakon što je došao na kontrolu… “Rođen sam 1953. godine u Međugorju u katoličkoj obitelji i vjerski odgojen. Nakon osnovne škole završio sam ugostiteljsku školu i radio u više poduzeća. Kad se Gospa ukazala, povjerovao sam da je to dar našem kraju, a kasnije sam sve bolje shvaćao da je riječ o daru cijelom svijetu. Oženio sam se i imam dvoje djece.
Hvala Bogu, već imam i unuke. Redovito sam išao na sv. misu nedjeljom i blagdanima, a otkako se Gospa ukazala obiteljski sam išao i na molitvu krunice te večernju sv. misu, što ne držim nečim izvanrednim jer su se i ostali sumještani odazvali Gospinu pozivu.
Bolest i dijagnoza
U Domovinskom ratu, kao i ostali mladići i mlađi ljudi, izvršavao sam svoje obveze sve dok 1995. nisam počeo osjećati bolest. Počeo sam gubiti snagu i mršavjeti, a onda su počele snažne glavobolje koje danima nisu prolazile. Išao sam liječniku, pogotovo potkraj 1995. kad su bolovi postajali nesnosni i kad sam počeo osjećati poteškoće s disanjem. Događalo se da nisam mogao govoriti, a onda sam se jedanput onesvijestio, što je bio signal da moram poći na temeljite liječničke pretrage.
Liječnici iz Čitluka, kojima zahvaljujem na velikoj brizi, uputili su me na CT snimku glave, a najbliži grad u kojemu sam to mogao učiniti bio je Split. Zahvaljujući susretljivosti liječnika, nisam morao čekati, a nalaz je pokazao najgoru moguću dijagnozu: karcinom pluća s metastazama na mozgu. Kako sam bio iscrpljen, a svi su dijagnozu od mene krili, liječnik je mojoj supruzi kazao:
– Medicina je ovdje nemoćna, može pomoći jedino vaša Međugorska Gospa. Tako se zove, a Gospa je majka cijeloga svijeta. Također je rekao da je kojim slučajem riječ o njemu, ne bi ništa ni pokušavao jer mi ostaje tek oko tri mjeseca života.
Iza toga je preporučio pregled u bolnici u Zagrebu. Moram naglasiti da taj liječnik, vidjevši da imam malu djecu, uopće nije htio naplatiti ni pregled ni snimanje glave. U Zagreb sam otišao 3. siječnja 1996. i u bolnici na Jordanovcu ostao dvadeset dana, do 23. siječnja. Dijagnoza je bila takva da se osoblje čudilo kako sam mogao hodati pa su mi nudili nosila. Nakon pregleda i snimanja dijagnoza iz Splita je potvrđena: karcinom pluća s metastazama na mozgu.
Liječnici su također rekli da je nemoguća operacija, ali su prepisali kemoterapiju i zračenje. Kad su naši prijatelji hodočasnici iz Austrije saznali za moju tešku bolest, tražili su da im pošaljemo nalaze kako bi pokušali organizirati liječenje na nekoj klinici u Beču. No, i tamo su liječnici potvrdili da je bolest toliko uznapredovala i da je, na žalost, nemoguće išta učiniti.
Svakodnevno sam imao povišenu tjelesnu temperaturu
Nakon što sam otpušten iz bolnice, više sam puta išao na kemoterapiju i zračenje u Zagreb gotovo i nesvjestan što se događa. Ni moji u obitelji, a ni liječnici, nisu mi govorili u kakvom sam stanju. Bio sam bez apetita, sama kost i koža, a svakodnevno sam imao visoku temperaturu koju nikakvim lijekovima nisam uspijevao sniziti. Unatoč takvu stanju molio sam svakodnevno kao što sam uvijek i molio, no moram kazati da nisam osjećao strah od smrti. Jedino što sam pomišljao i ponekad govorio bilo je: – Bože, hvala ti na svemu! Uzmi me, ali daj da barem dočekam da moja djeca dođu do kruha. Žena, djeca i prijatelji posebno su se molili za moje zdravlje. Te godine kad je bolest otkrivena, svi su moji vršili strogi post, samo o kruhu i vodi. Takav se post u našim starinama nazivao žežinjanje.
Temperatura je nestala, mogao sam konačno jesti…
Promjena se dogodila na obljetnicu ukazanja Kraljice Mira 1996. Toga dana osjetio sam da sam gladan i zamolio suprugu Bojku da mi za ručak skuha hrenovke. Znajući koliko jedem, donijela je jednu hrenovku i komadić kruha, na što sam joj rekao da donese još i, također, veliku čašu soka. Sve sam slatko pojeo i popio (“Kao za petnaest dana”, napominje Jozina supruga Bojka).
Toga sam dana, također, osjetio da više nemam ni povišenu temperaturu, što se mjerenjem i pokazalo: iznosila je 36,5 stupnjeva! To je bila naša najljepša obljetnica Gospinih ukazanja! Svi smo molili i zahvaljivali dragom Bogu i Gospi na ozdravljenju. To je bilo njihovo djelo.
Premda je prošlo toliko godina, svaki dan zahvaljujemo. Obitelj je još žarče i dalje nastavila postiti i moliti. Nakon toga sam otišao na pregled u Zagreb. Možete li zamisliti iznenađenje koje su liječnici doživjeli: pokazalo se da se bolest potpuno povukla!
Zahvalan sam Bogu i Gospi, a također iliječnicima u Čitluku, Splitu i Zagrebu. Kad sam se oporavio, nastavio sam raditi, a prošle godine sam umirovljen”, stoji u svjedočanstvu Međugorčanina koje je objavio Medjugorje-info.com.
