Osjetila sam u svome srcu da me Gospa zove u Međugorje”, istaknula je jedna od španjolskih hodočasnica Catalina Silva Castignani, koju je susreo kolega Andrija Šego.
Ona je pješačila od Dubrovnika do Međugorja, 150 kilometara dugom rutom od koje španjolski hodočasnici žele napraviti hrvatski El Camino, na koji je došla umjesto ranije planiranog odmora u Plama de Mallorci.
”Taj isti dan mi je moj brat rekao da ide u Međugorje s jednom grupom Civilne straže iz Španjolske, iz Madrida u Međugorje. Baš taj dan se otkazalo moje putovanje, tako da sam na kraju došla ovdje. Ne bojim se jer vjerujem da ako me Gospa pozvala, onda moram to učiniti, moram poslušati. I u svakom trenu sam vjerovala da nas Ona štiti, da je Ona s nama, i zato se nisam bojala. Vjerujem da je Bog veći od koronavirusa, i veći je od svih stvari. Malo je čudno uraditi ovakvo nešto u ova vremena, ali Bog zapravo uvijek otvori put u vremenima krize. Čak i ovdje u Međugorju Gospa se ukazala vidiocima za vrijeme komunizma, kako se ne bi otvorio put i usred neke pandemije?”, pita se Catalina, a zapravo ne očekuje odgovor koji se svima nameće.
Na putu s njom uz pripadnike Civilne straže bila je i petnaestogodišnja Cristina Martinez Martin, koja je pješačila na očevu ideju ”jer je ovo trebalo biti ne samo duhovno iskustvo, nego i obiteljsko”. I bilo je jedinstveno iskustvo koje bi, kako kaže, trebalo iskusiti mnogo ljudi.
”Kad sam prvi put došla u Međugorje 2012. godine imala sam sedam godina, i otkako sam došla prvi put uvijek sam htjela ponoviti to putovanje. Moj otac bi me uvijek pitao gdje želim ići na odmor, ili gdje bih voljela ići tog ljeta, a ja sam uvijek odgovarala Međugorje, jer je najbolje. Ovdje se uvijek osjeti Majčina prisutnost, osjeti se da nas ona čuva, prima nas i osjeti se mir koji se ne osjeća ni na kojem drugom dijelu svijeta”, kazala je Cristina.
