Razglasiše ove godine po hrvatskim zemljama da je počelo obilježavanje 1.100 obljetnice krunjenja kralja Tomislava, i to gdje nego na Duvanjskom polju. U osvit je to onih glasovitih splitskih sabora, 925. i 928. Tadašnji papa Ivan X. obrati mu se kao kralju Hrvata i vjernom sinu. Država mu bi tamo do Istre, Drine, Boke kotorske. Bacih pogled na stare zemljovide. Baš je lijepo izgledala, kao pristala djevojka u naponu snage. A sada je, znamo, poput kifle, izglodali je tuđini i naši.
Umujem o svemu dok je veljača u punom jeku. Sunce je već razbilo oblake, predmnijevaju se neka ljepša, bolja vremena.
Početak je bio tužan i ponosan. Jugokomunisti navalili 1945. na Hercegovinu i tamanili sve pred sobom. Samo hercegovačkih franjevaca, tijekom toga njihova »oslobađanja« Hercegovine, ubiše 50. A puka Božjega još se ne zna koliko. Nema ih tko prebrojiti, vratiti im ime i prezime. Tek svjesni pojedinci i Crkva. Države s obje strane granice nojevski šute, da prođe vrijeme i sve prekrije prašina zaborava.
No, pomiriti se s tim njihovo je ubijanje po drugi put. Stoga se na Širokom Brijegu dostojno obilježava 7. veljače, dan kada su jugokomunisti prodrli u samostan te nekoliko sati kasnije na hladnoj krivi metkom u zatiljak ubili 12 hercegovačkih franjevaca, ubacili ih u ratno sklonište u samostanskom vrtu te zapalili. Okolne su žene doletjele vidjeti što se dogodilo i stale se moliti za »Širokobriške mučenike«, kako su ih odmah prozvale te kasnije sve druge, sveukupno njih 66, koji su ubijeni na različitim stranama.
Ova veljača bila je posebna ne zbog mnoštva puka Božjega, više nego ikada prije, ne samo zbog mjesnog biskupa dr. sc. don Petra Palića, nego zbog onoga što je rečeno na kraju sv. mise na dan Obljetnice ubojstva franjevaca. Biskup je toga dana primio potrebne dokumente za 50 Slugu Božjih Hercegovačke franjevačke provincije koji su ubijeni u Drugom svj. ratu i poraću. Za preostalih 16 nastavit će se skupljanje potrebnih svjedočenja i dokumenata. Gledali smo u 66 mladića obučenih u dukserice na kojima je s prednje strane bila slika jednoga ubijenoga, a na stražnjoj ime i prezime te broj godina koliko je imao kada je podnio mučeništvo. Kao da su oni bili s nama. Jamačno jesu.
Započelo je to obilježavanje izložbom u Franjevačkom muzeju i galeriji na Širokom Brijegu. Skulpture napravljene u litofan tehnici pod svjetlom su otkrivale njihove likove. Tišina je bila dok se to razgledavalo. Otkrivena je i blagoslovljena i spomen-ploča na samostanskoj zbornici odakle ih je stražar izvodio jednoga po jednoga. Poziv je bio: »Sada ti, druže«. Upadali su u razularenu vojničku rulju i odlazili smireno svome Bogu.
Molilo se tih dana uvečer u prostranoj samostanskoj crkvi, naravno punoj. Za njih, za puk Božji, pa i za njihove ubojice. Novi naraštaji dobivali su plaketu i prigodnu nagradu za uratke napravljene na temu njihova mučeništva, hajde da više ne govorimo ubojstva. Mediji su, oni svjesni i u našim rukama, izvješćivali o svemu. Pa i o obljetnicama u drugim krajevima naše domovine s obje strane granice. Jedan smo narod, sanjamo istu slobodu.
»Ured dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta – Sveučilišta u Zagrebu dodijelio je nagradu dekana za najbolji studentski znanstveni rad fra Anti Dodigu, članu Hercegovačke franjevačke provincije i bogoslovu 3. godine Filozofsko-teološkog studija u Zagrebu. Naslov fra Antinog rada je “Odnos franjevačkih poglavara i fra Radoslava (mlađeg) Glavaša, službenika u Ministarstvu Nezavisne Države Hrvatske”«. Tako je ukratko govorila vijest koja se razlila eterom ovih dana. Dobra vijest. Mladac se »usudio« dokazati na znanstveni način da fra Radoslav Glavaš nije bio nikakav odmetnik od Crkve i Boga, kakvim ga se želi prikazati, već čovjek na svome mjestu. Streljački vod, najvjerojatnije 30. lipnja 1945., prekinuo je njegov bogat dušobrižnički, odgojiteljski i književni rad. Sudac mu, kao i sudac njih nekoliko stotina uglavnom na smrtnu kaznu, Vlado Ranogajec još i sada ima ulicu u Zagrebu. »Zaslužan drug«, govorilo se nekada, a evo vidimo i danas.
U tom istom gradu doc. dr. sc. Hrvoje Mandić predstavio je djelo na engleskom jeziku pod naslovom »The Herzegovinian Franciscan Province during and after the Second World War«. To je ona poznata njegova disertacija izišla prethodno na hrvatskom: »Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svj. ratu i poraću«. Još prije Dodiga on se usudio tu temu ne samo gurnuti u znanstveni krug, nego progurati je kao nešto uobičajeno za stjecanje akademskih naslova. Samo on zna i njego bliski krug koliko je to lako išlo, kao i koliko lako danas to ide u našoj sredini. Ovom znanstvenom nizu, na većoj ili manjoj razini, priključio se i fra Robert Cvitanović, đakon Hercegovačke franjevačke provincije. Diplomirao je s temom »Život, djelovanje i ubojstva sedmorice hercegovačkih franjevaca u Mostaru 14. veljače 1945.« Da navedemo nešto kratko i iz te vijesti. »U radu su najprije obrađeni društveno-politički odnosi komunizma i Crkve, zatim ti isti odnosi u Hercegovini. Nakon toga podrobnije su obrađeni franjevci ubijeni u samostanu u Mostaru. Zatim su opisana i važna svjedočenja o ubojstvima franjevaca u Mostaru.« Školski sažeto i lijepo. Na glazbenom, pak, polju oduševili su Pero Eranović i Croatica pjesmom posvećenom mučenicima – hercegovačkim franjevcima. Razlila se beskrajem interneta i još jednom posvjedočila što se zapravo zbilo u ta nesretna huda vremena, što je zapravo njihova poruka. Jer, nisu ovo događaji za zabavu, ovo su događaji koji preispituju i oblikuju našu dušu.
Znali smo to i dok smo na početku veljače palili svijeće na Trgu širokobrijeških žrtava. Taj čin, molitva koja je uslijedila, ruka na srcu tijekom izvođenja himne te suza u oku nisu bili zavedenost, trka za vlašću i položajima i svime onim što to donosi… Bili su odraz duše na hladnom asfaltu toga dana. To čovjeka grije kroz čitavu godinu.
Što je nagnalo Zorana Milanovića da na svoje ustoličenje za predsjednika države Hrvatske pozove stanovitu Vjeru Andrijić?
Da je živ, fra Vendelin Vasilj jamačno bi dokučio što je nagnalo Zorana Milanovića da na svoje ustoličenje za predsjednika države Hrvatske pozove stanovitu Vjeru Andrijić, partizanku u njezinoj 101. godini. Kao nitko do sada fra Vendelin je ušao u srž komunizma, čak govori o njegovoj duhovnosti. Zlo je to koje kad obuzme čovjeka teško iz njega izlazi. Žao mi je stoga i Milanovića i njegove partizanke. Rečeno današnjim pomodarskim rječnikom: na krivoj su strani povijesti. Za Milanovića možda, možda ima nade, za Vjeru Andrijić teško. Eh, da, prezivala se djevojački Ivanišević kao i mnoštvo starih Splićana. Sada umjesto da okajava zablude mladosti, ona se naslađuje ubojstvom franjevaca na Širokom Brijegu. I pritom bezočno laže kako se to dogodilo. Očito nije čitala tzv. »Operacioni dnevnik« 8. dalmatinskog korpusa koji je napadao Široki Brijeg i čiji je ona bila kotačić. Iz minute u minutu bilježi događanja na bojišnici, ali nigdje ne bilježi bilo kakav, pa i riječima barem, otpor franjevaca u samostanu, a da o pucanju i polijevanju vrelim uljem ne govorimo. I onda u jednom razgovoru za nekakvu Vida Tv izjavljuje još: »Smrt fašizmu, sloboda narodu«. Stotine tisuća ubijenih, domovina raskomadana, to su dosezi Vjerinih postrojbi. Kao i kasnije zlosilje u raznim oblicima punih 45 godina. Na tragu je to one pjesme Karla Marksa u kojoj on opjevava paljenje svijeta i uspostavljanje novoga na njegovim ruševinama. Suviše razotkriva komunizam da ste je čitali. Potrudite se negdje pronaći te njegove umotvorine. Zapljusnut će vas okultizam svom snagom.
Podcast Borne Marinića »Gdje si bio ’91.« donosi nam lik i djelo Srećaka Karića. Znam da niste čuli za njega, kao ni ja prije ovog podcasta. Hrvatski je branitelj, ranjavan, čovjek britka uma. Odgajao ga je djed jugoslavenski oficir, bez Boga i domoljublja, ali ipak u duhu humanizma. I takav je dočekao Domovinski rat. Njegovi poznanici veliki Hrvati i vjernici, nisu u njega otišli, on jest. Odgovorio je Božjem glasu u sebi, iako to nije znao. Sada je i domoljub, i vjernik. Sjećam ga se u ovim rečenicama, jer mi je žao Vjere Andrijić kao osobe, a nije mi ju žao kao partizanke; svjesno je izabrala svoj put. Dao Bog da ga promijeni u ovim svojim zadnjim danima. Dao Bog!
Bespredmetno se pitati hoće li koja od država s jedne ili druge strane granice nešto učiniti glede saznavanja pune istine o događanjima na Širokom Brijegu u veljači 1945. Ne će. Svjedok će umrijeti kao i mnogi prije njega. Ali ne će umrijeti spomen na zlodjelo. Dok ovo pišem, sa svih strana pljušte osude po Vjeri Andrijić i sličnima. Ne znam hoće li im to pomoći da barem mrvicu preispitaju svoj oholi stav prema drugima, da se zamisle, da zavole barem svoju domovinu ako ne vole Boga. Neka se sjete velikog kralja Tomislava. Nije se borio za maglovite ideale, borio se za svoj narod da bude svoj na svome i da to budu svi drugi u njegovoj okolini. Zbog toga ga se još i danas spominjemo, a spominjat ćemo ga se dok je svijeta i vijeka. Njih jamačno ne ćemo!
Miljenko Stojić je suvremeni hrvatski književnik, novinar, teolog i hercegovački franjevac.
