U Mostaru nema onoga tko nije čuo za Krešimira Krešu Kordića. Krešo je idol mnogih generacija mladih i najbolji strijelac u povijesti HŠK Zrinjski. Koliko je bio vrhunski nogometaš toliko je i vrhunski čovjek koji uvijek ima vremena za svakoga. Tako je bilo kada je bio na vrhuncu karijere, tako je i sada kada je objesio kopačke o klin. Svoj prvi intervju napravio sam vrlo davno upravo s Krešom. Sjećam se kao da je bilo jučer kada je s biciklom stigao na mjesto dogovora u Mliječni restoran. Ono što ga je krasilo uvijek bilo je da nikada nije isticao sebe, i uvijek je nekome drugome davao prednost i prioritet.
U Zrinjskom je ostavio veliki trag, a grad i danas pamati njegove pogotke i njegova slavlja s navijačima, bilo na ogradi stajanja ili na omiljenim okupljalištima pristaša kluba nakon utakmica. Kada je bio spriječen da igra, upravo kao i sada bio je samo jedan od navijača svoga Zrinjskog skupa sa svojim Ultrasima. Njegov životni i nogometni put vodio ga je iz Mostara i Zrinjskog gdje mu je bilo srce, a na koncu je karijeru okončao upravo u svom klubu. Mi navijači smo bili tužni kada je odlazio, ali uvijek je govorio da njegov odlazak nije zbogom nego samo doviđenja. Za vrijeme njegove karijere napravio sam s njim tko zna koliko intervjua, i uvijek je bio isti, skroman, ponizan, ali i ponosan što je igrač Zrinjskog.
Sa Zrinjskim je osvojio puno toga. Redale su se titule kao na traci, a i navijači su svom Kreši dodijelili pokal Filip Šunjić Pipa na koga je posebno ponosan. Kao što sam napisao na početku najbolji je strijelac u povijesti Zrinjskog i njegovo ime upisano je zlatnim slovima u povijesti najtrofejnijeg kluba u BiH. Kada je odlazio Krešo nije odigrao oproštajnu, ali za on još nije odigrao svoju zadnju utakmicu jer i danas živi svoj Zrinjski istim žarom kao što ga je živio kada je nosio sveti dres s lentom. Krešo je mogao otići iz Zrinjskog, ali Zrinjski iz njiga nije i neće nikada. Sretan sam i ponosan na svoga prijatelja Krešu.
