Jednog sam dana odlučila
iz kućice otići male
na odlasku niz moje lice
suze tuge su pale.
Pošla sam u svijet bijeli
da zaradim komadić kruha
na rastanku nježno me grlila
majčina topla ruka.
Urezana u moje srce
bila je majčina ljepota
uvjek je meni pružala
svaki trenutak svog života.
Najviše od svega me boljela
suza iz majčinog oka
uvijek je mene pratila
kao rana teška i duboka.
Prolazili su tako dani
mjeseci i godine duge
svaki trenutak u tuđini
bio je prepun tuge.
Često sam sanjala majku
ognjište, zavičaj i topli dom
uvijek ih ponosno čuvala
i nosila u srcu svom.
U tuđini kao u zavičaju
nema dragih ljudi
svakoga dana iznova
ista se želja budi.
Da vratim se kući rodnoj
i zagrlim majku staru
da isplačem tugu i bol
u njenom toplom zagrljaju.
Da tamo ostanem zauvijek
ispod najljepšeg komadića neba
da pronađem duši mir
jer to je sve što mi sada treba…
Stihovi: Ljiljana Tolj
