Bogu hvala u Mostaru još nema koronavirusa. Stručnjaci upozoravaju da će doći, a u kolikoj mjeri će se proširiti ovisi samo o nama. Svi mediji prenose apele i molbe da se ne izlazi bez potrebe, a posebno ističu da visokorizične skupine ostanu u svojim domovima. Preventiva u obliku zatvaranja vrtića, škola i fakulteta je odrađena. Otkazana su sve sportske, zabavne i kulturne manifestacije, što je također odlična preventiva.
Jučerašnji nedjeljni dan dao nam je i nadu da razum pobjeđuje, pa je na ulicama Mostara bilo sasvim malo ljudi. Pomislili smo da ipak ima nade za nas i da su nam pred očima Italija i njeni stanovnici koji su svojim nemarom sami kontaminirali svoju zemlju. Na kraju krajeva to nam i treba biti kako slika, tako i pouka kako se (ne)trebamo ponašati.
Danas pak bitno drugačija slika u gradu na Neretvi. Ugostiteljski objekti su opet puni, ljudi se normala sunčaju i piju kavu bez koje većina izgleda ne može, U radnjama i tržnim centrima uglavnom ona visokorizična skupina ljudi koji imaju preko 70 godina. Njih ne brinu upozorenja i molbe da ostanu kod kuće u izolaciji.
Ne daj Bože sutra ako se virus pojavi među nama zatvorit ćemo se svi u svoje stanove i moliti Boga da nas isti mimoiđe. Nažalost za neke će to biti prekasno, i za to ćemo biti isključivi krivci mi sami koji smo se oglušili o molbe i apele da se discipliniramo. Ovaj puta svi smo jednaki pred virusom. Nema povlaštenih, niti u ovom slučaju igraju rodbinske ili stranačke veze. Neki to izgleda nikada neće shvatiti.
I isti će ti koji neće da shvate u kakvoj smo trenutno izolaciji izaći na svoje balkone i prozore i pljeskati našim herojima doktorima i medicinskim radnicima (ne) svjesni da ih upravo oni dovode u te teške situacije borbe s virusom. Medicinskim radnicima i doktorima ne treba ničiji pljesak, oni su tu zbog nas i uporno nas mole da mi zbog njih ostanemo u svojim kućama. Zar je tako teško uslišiti im molbe.
