Godinama smo pisali o problemima gradske dvorane u Mostaru i o sramoti da jedan grad koji se voli pohvaliti da je političko, kulturno i sportsko središte j regije nema sportsku dvoranu. Prolazile su godine obećanja i lažnih nada, a dvorana ni do danas nije ugledala svjetlo dana.
Na koncu svi su se izgleda i umorili od obećanja, tako da se dvorana više i ne spominje. Iz današnjeg aspekta ta dvorana više Mostaru nije ni potrebma iz razloga jer u nju više i nema tko ići. Postojeća dvorana sve je praznija, i na pojedinim utakmicama gledatelji se mogu na prste nabrojati. Dvoranski sport u Mostaru je godinama na margini interesa lokalne zajednice i rezultat toga su slabi rezultati i prazne tribine. Od obećanja se ne živi, i nažalost grad koji je dao na desetine vrhunskih sportaša nikako da se posveti sportu. Djeca od onih koji odlučuju sigurno ne treniraju u dvorani bez grijanja u sitne sate, niti deru koljena na Sveučilišnom kampusu.
Ne tako davno ta ista dvorana je bila prepuna, Tražila se karta više za utakmice košarke i rukometa. U to vrijeme slavile su se titule i umjesto da to bude poticaj pokali su postali uteg gradu i lokalnoj zajednici. Kada se slavilo svi su bili uz pobjednike. Gurali su se u prve redove odjeveni u besplatne majice klubova koji su osvajali titule. Nakon utakmica ti isti su bili najglasniji za trpezama gdje se jelo i pilo na račun klubova. Obećavali su brda i doline pobjednicima. Pričali su o novoj dvorani dostojnoj pobjednika, a sportašima su obećavana brda i doline. Od svega ostala su samo obećanja, prazni stolovi nakon fešti, ali i neplaćeni računi. Jutro nakon fešte zaboravilo se na obećanja, a dvoranski sportovi su klizili prema dnu.
Danas sportski klubovi postoje samo zahvaljujući ljubavi ljudi koji ih vode. Oni što su se gurali u prvim redovima s besplatnim majicama netragom su nestali. Nema ih više. Danas nije in i cool biti uz klubove koji se bore za opstanak. Sutra će možda biti drugačije i ti isti će bez imali grižnje savjesti opet biti u prvim redovima. Prve majice koje izađu iz tiska biti će njihovo vlasništvo. Oni će se smiješiti i busat će se u prsa da su upravo oni ti koji su pomogli. I onda sve ponovo, nikako Mostar da položi tu školu.
HERCEGOVINA.in
