”Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svjetlost.To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar”, napisao je nekada Ivo Andrić.
Danas Mostarce i njihove goste ne budi ta svjetlost, ali zato budi miris prženog luka i miris benzina i dizela koji izbacuju naši limeni ljubimci. Isti oni limeni ljubimci koji često zbog posjeta pekara iz kojih se širi miris pečenog luka njihovi vlasnici ostave nasred prometnica. Neki ne idu u pekare, ali zato idu u kladionice, na bankomat ili u kiosk po cigarete. I oni ostave svoje automobile na sred prometnice. U Mostaru je dovoljno upaliti sva četiri, ostaviti auto i otići obavljati svoje poslove. Više danas u Mostaru vrijede ta četiri nego povlaštena godišnja parking karta. Nismo još čuli i vidjeli da je neko kažnjen zbog ostavljanja automobila sa sva četiri, ali zato jesmo i čuli i vidjeli da su kazne napisane ljudima koji su uredno platili godišnju ili mjesečnu parking kartu. Scene su to kojih se ne bi postidjeli oni koji su pisali scenario za popularnu seriju Lud, zbunjen, normalan.
I onda se moramo zapitati tko je ovdje lud, tko zbunjen, te ima li nas ikako više normalnih. Nakon kraćeg razmišljanja zaključili smo da su u ovom gradu ludi svi oni koji uredno izvršavaju svoje obveze. U prvom redu to su oni koji plaćaju parking. Da se razumijemo parking se plaća svuda u svijetu i zašto bi onda Mostar bio izuzetak? Nažalost Mostar je izuzetak po nečemu drugom, jer u Mostaru se automobil može ostaviti bilo gdje, a da za to njegov vlasnik ne snosi nikakvu odgovornost. I dovoljno je pohodati gradom ili posjetiti mrežnu stranicu Žućo i pogledati kulturu parkiranja u Mostaru. Uzalud vapaji običnih malih građana koji traže red. Uzalud vapaj majki s kolicima koje ne mogu hodati nogostupom zbog parkiranih automobila. Uzalud apeli stanara da im se ne blokira ulaz u stambene zgrade. Pisalo se o ovom problemu naveliko i naširoko, ali sve je ostalo samo na pisanju. Stanje se nije promijenilo, niti ima naznaka da će se promijeniti. Zbog toga smo svaki dan u svakom pogledu sve više zbunjeni. Normalnih je sve manje u ovom gradu. I Mostar je grad u kome je nemoguće moguće, i u kome se još uvijek zna tko pije, a tko plaća cehove.
”Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego miris luka i benzina .To znam iz iskustva. Parkiran auto sa sva četiri me je dočekao pri dolasku u Mostar, isto me pratilo za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ti isti automobili su ostajali u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar”, napisao bi danas neki drugi Ivo, Milan ili Meho.
