Nekoliko godina prije dolaska Austro-ugarske, negdje oko 1870 godine u studenom Stari most bi u velikoj opasnosti. Jesenje su kiše te godine padale danima bez prestanka. Neretva nadošla, valjala sve pred sobom, nosila balvane, polomljene grane i sve ostalo što god joj se nađe na putu.
Nekoliko se balvana prepriječilo na oba luka mosta i načinilo neku vrstu brane. Pritisak nadolazeće vode na nagomilane balvane i grane je bivao sve veći i opasnost da se nosive stope mosta, a time i sami most, oštete i uruše je bila očigledna. Dok je mostu prijetilo rušenje trebalo je spustiti u korpi nekog odvažnog čovjeka, da otpila nekoliko grana i tako oslobodi most od žalosnog udesa.
Međutim, nađe se jedan hrabar čovjek, Anto Ančić, kojeg svezanog konopom spustiše s mosta, te je on tako viseći, sa sjekirom u jednoj a motkom u drugoj ruci, uspio nekako osloboditi prolaz za nabujalu vodu i tako spasiti most. Čini se da je graditelj mosta predvidio slične slučajeve kad je dizao luk, piše fra Petar Bakula, ostavivši u vječnosti spašeno ime toga hrabrog Ančića.
Priče kroz Mostar i Hercegovinu
