Hrvatska rukometna reprezentacija ovih dana ponovo je oduševila je sportski svijet. Izabranici Line Červara osvojili su srebro zlatnoga sjaja na Europskom prvenstvu. Ono što možda nije poznato široj javnosti jeste podatak da su četiri važna igrača današnje Hrvatske rukometne reprezentacije rođena u Mostaru. Igor Karačić, Marino Marić, Marin Šego i Željko Musa rođeni su u gradu na Neretvi.
To možda nije toliko zanimljivo u svijetu sporta, ali je zanimljivo da su četiri igrača svjetske klase rođena u gradu koji nema sportsku dvoranu i to onda već postaje fenomen. Mostar je oduvijek bio grad sporta, ali i grad koji za taj sport nema nekog velikog razumijevanja. Da je bilo samo mrvu razumijevanja onda bi danas Mostar imao sportsku dvoranu i tko zna još koliko vrhunskih svjetskih sportaša.
Prateći sport u Mostaru često se pitamo otkuda više motivi sportskim djelatnicima i samim sportašima za bavljenje sportom u gradu koji nema najosnovnije uvjete za bavljenje sportom. Mostar dvoranu čeka od osamdesetih godina prošlog stoljeća kada su udareni temelji za istu u strogom središtu grada. Gradnja je započela i onda je naglo stala. Bolje upućeni kažu da je novac za dvoranu preusmjeren u Sarajevo koje je tada organiziralo Olimpijske igre. Naravno u Mostar taj novac nikada nije vraćen, a Mostar je ostao na čekanju. Rat i ratna zbivanja ozbiljno su narušili statiku započete dvorane, i trebalo je sve to porušiti i krenuti s nule. I krenulo se nule, pa su se redali govornici, udareni su novi temelji i slično kao i prvi puta sve je naglo stalo i od tada još uvijek stoji. Scenarij isti samo neka druga lica u glavnim ulogama.
Priča o dvorani se pokrene kada netko od klubova napravi veliki uspjeh. Potezalo se pitanje dvorane kada je HŽRK Zrinjski osvojio prvenstvo, pa kada je HMRK Zrinjski osvojio Kup BiH, te na i kada je HKK Zrinjski osvojio naslov prvaka. Očekivali su ljubitelji sporta da će ti uspjesi potaći čelnike grada da konačno naprave dvoranu, ali izgleda lakše je bilo onemogućiti klubove da budu uspješni jer tada nitko i ne pita za dvoranu.
Priča o dvorani se potegne se i kada sjajni sportaši iz Mostara ostvare rezultate kakve su sada ostvarili rukometaši reprezentacije Hrvatske. Rukometna euforija zahvatila je sve, pa tako i one koji uporno traže izgradnju dvorane za bolje sutra mostarskog sporta. Na dočeku rukometaša u Mostaru koji je privukao 15.000 navijača glasno se prizivala i dvorana, a hoće li taj vapaj konačno doći do nadležnih ostaje nam da vidimo. Vrijeme će pokazati hoće li i dalje sve ostati na obećanjima, ili će ovaj mega uspjeh sportaša iz Mostara potaći odgovorne da konačno krenu s riječi na dijela.
Priča o dvorani do sada pričala se nekoliko dana nakon sportskih uspjeha dok nas je sve skupa držala ta euforija, kakva je ova s našim rukometašima. Mostar je učinio svoje napravio je veličanstveni doček koji je privukao 15.000 navijača koji su u svijet odaslali poruku ili bolje reći vapaj da se konačno napravi ta sportska dvorana. Ovaj puta ne smije se dozvoliti da euforija traje do trenutka kada su vrijedni organizatori dočeka skupa s rukometašima napustili svjetla pozornice.
Ovaj puta sportski Mostar mora istrajati na izgradnji dvorane. S akcijim se treba krenuti već danas jer već sutra svi će zaboraviti i rukometaše i sportsku dvoranu.
