Mnogi nisu niti čuli za njega,neki su samo načuli da se spominje,ja mislim da ga gradska mladost tog vremena pamti,mnogi se na njemu umiše,vodom zdenca napojiše.
Zdenac u Mostarskom parku, nije bio samo izvor vode il puka česma gradskog vodovoda,on je danas slika koju nosimo u sebi kao dragu uspomenu.Zdenac ,kao kakav kameni biserni vrč i nije bio značajan,on je u našim sjećanjima zaslužio mjesto zbog ,tajanstvenosti susreta pa tek onda po hladnoj vodi uvijek bistroj oku i usnama žednih a po naj više zaljubljenih…
Tko u parku nije volio, taj se niti zdenca i ne sjeća,onaj tko se vode sa zdenca ne napi taj i ne zna sve što on, ozidano korito vode, zapamti….A on upamti mnogo više nego sve knjige mostarskih randesa,upamti on i sretne i nesretne ljubavi satkane ispod gradsakih krošnji lipa,platana i košćela..
Znao je on sve te susrete usana,znao je on sve a bez glasa,sazdan eto samo tako da vode ima i da se njega u svom tom ljubavnom ludilu ništa i ne pita…
No sve dok mi nosimo sjećanja na njega on postoji u našim snovima, taj mali neugledni zdenac kojeg se danas više nitko i ne sjeća..
Onako kako je grad izumro u svojim nekadasnjim ljubavima,tako je i on izuzmro sa njim…
Sjećanja nisu nisu ništa drugo,nego voda zdenca kojeg više nema.
Priče kroz Mostar i Hercegovinu
