Danas se navršava točno 31 godina od kada je u Sjevernom logoru u Mostaru eksplodirala cisterna što je bio i “znak” za početak ratnih operacija u gradu na Neretvi.
I godinu dana prije po Mostaru su se mogli vidjeti rezervisti koji su hodali sa “nekakvim” antenama i često nešto mjerili. U Mostaru su stigle JNA postrojbe iz Crne Gore. Većina od njih je ličila na štošta, ali ne i na vojnike. Bili su istrpani, neuredni…
Taj 03. travanj 1992. godine sve je promijenio. Ja sam kao i inače nakon školskih obveza vrijeme provodio na ulici nabijajući loptu ili “tumarajući” od salona zabave do salona zabave. U mom kvartu ih je bilo desetak pa sam tako baš nešto prije eksplozije stigao u salon zabave u kojem smo često igrali bilijara na bazenu (današnji Gradski bazen u Šantićevoj ulici op.a.).
Salon je bio prazan, što me i nije začudilo, jer u to vrijeme tek rijetki bi igrali bilijara. Salon se nalazio baš preko puta Sjevernog logora (dijelila ih Neretva op.a.) u kojem se dogodila eksplozija cisterne.
Koju minutu prije izašao sam iz salona i taman na mjestu današnjeg, a i tadašnjeg Vodovoda došlo je do eksplozije. Stakla su “frcala” sa svih strana, a ljudi su panično istrčali na ulicu. Ja sam ostao “skamenjen” koju sekundu, ali sam se brzo pribrao i krenuo prema mojoj zgradi. Ljudi su paničarili i plakali, začule su se sirene, ali se to nekako brzo smirilo i na ulici je nastala tišina.
Upravo tišina koja u svima nama donosi nelagodu. Ni tišina nije dugo trajala jer se onda krenulo u pljačku. Pojedinci su takvu situaciju iskoristili i krenuli su u krasti. Policije nije bilo tako da su nesmetano krali. Krali su sve što su vidjeli. Najzanimljivije mi je bilo nakon toga što se danima prodavalo.
Jedan od poznanika prodavao mi je računar ukraden iz zgrade u koja se bavila informatičkom opremom u to vrijeme. Ja sam inače imao računare (od spektruma pa sve do komodora i amige op.a.) tako da sam se razumio barem donekle u računare u to doba. Donio je tastaturu (od PC-a op.a.) i kazao je da prodaje desetak računara, ali u stvari to su bile samo tastature, jer kućišta i monitore nije ukrao (vjerojatno zbog glomaznosti op.a.). Valjda je mislio da je računar upravo ona tastatura koju je bilo lako ponijeti.
Sve u svemu današnji dan prije 31 godinu promijenio je sliku tadašnjeg društva. I prije toga danima se osjećala ta neka nelagoda. Istina, istu nelagodu sam doživio kada je u BiH krenulo ovo s koronavirusom. Osjećaš u prsima “nekakvu” bol, a ni sam ne znaš od čega. Znaš da je nešto na što ti ne možeš utjecati pa ti to još teže pada.
Nakon tog 03. travnja 1992. godine Mostar i BiH je krenula u neki drugi smjer, a i naši životi su se promijenili u mnogo čemu.
L.Z. | Hercegovina.in
