Mnoga mjesta sjeverno od Mostara, smještena u kanjonu Neretve, potopila su akumulacijska jezera na kojima su izgrađene hidroelektrane. Jedno od tih mjesta, koje je 1982. godine potopilo akumulacijsko jezero Salakovac, jest i Jedrinje kod Vituše koje se nalazi sjeverozapadno od bjelopoljske kotline na desnoj obali Neretve u općini Mostar (MZ Raška Gora). Jedrinje je zaseok Vituše i pripada župi Potoci čije je najsjevernije mjesto. Od sjevera graniči sa župom Drežnica, a zapadno sa župom Goranci. Po svom katastarskom položaju dio je KO Raška Gora. Bilo je to naselje od nekoliko obiteljskih kuća sa željezničkom stražarnicom broj 14.
Smješteno je između podnožja litice istoimenog brda i “ćirine” pruge uskog kolosijeka te Neretve s druge strane. S juga i sjevera omeđeno je Vitušjem i Zaružjem, odnosno Katinom dragom na jugu i Božinim potokom na sjeveru. Podsjetimo da je današnji željeznički tunel Jedrinje, dužine 3 250 m, izgrađen na pruzi normalnog kolosijeka i da cijelom svojom dužinom prolazi kroz masiv stijene, tako da možemo kazati da je teritorij Jedrinja (jug-sjever) od ulaza u istoimeni tunel na jugu do izlaza iz tunela na sjeveru.
Ovaj rad je rađen na temelju terenskih istraživanja i dostupne literature.
STANOVNIŠTVO
Naseljavanje Jedrinja započinje prolaskom “ćirine” pruge, odnosno krajem 19. stoljeća. Prvim stanovnicima Jedrinja željeznica je bila prvo trajno upošljavanje, pa se javila potreba za gradnjom kuća pored pruge. Neposrednu blizinu raštegorske visoravni s dotadašnjim ratarstvom i stočarstvom zamijenili su industrijskim životom.
Jedrinje naseljavaju uglavnom rodovi Kukića, Aničića, Šunjića, Janjića…, dose-ljavajući se s Ćordine Kule, Prikoja, Vejzo-vića i drugih zaselaka Raške Gore. Što se tiče nacionalne strukture stanovnika ovoga naselja, ovdje su živjeli Hrvati i Srbi. U Vituši osim ova dva naroda živjeli su dvije obitelji muslimanske (bošnjačke) naciona-lnosti, prezimena Kuko, koje su imale kuću u neposrednoj blizini sadašnje brane Sala-kovac.
U Jedrinju hrvatske obitelji su imale svoje obiteljske kuće, dok su pojedine srpske obitelji stanovale u željezničkoj stražarnici broj 14. U toj stražarnici stanovao je i Pero Perić doselivši se s Jasenjana. U susjednim mjestima Zaružje, Prikoje i Bijela također su živjeli Hrvati i Srbi.
Jedrinje se, kao i ostala mjesta u kanjonu Neretve, iseljava u dva navrata. Prvi put nakon ukidanja “ćirine” pruge, a drugi put, i konačno, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada akumulacijsko jezero Sala-kovac potapa ovo mjesto u kanjonu Neretve, tj. od Vituše do Grabovice.
Obiteljske kuće i željeznička stražarnica broj 14
Luksina kuća i kuća njegova brata Nikole nalazile su se prve u Jedrinju idući iz pravca Vituše. Na suprotnoj strani, tj. s druge strane Neretve, iznad starog puta Mostar – Sarajevo nalazila se kuća obitelji Stojke Mandića u naselju Bilač.
Luksa je doselio s Ćordine Kule (Raška Gora) tijekom Drugog svjetskog rata. Budući da je njegova kuća na Ćordinoj Kuli zapaljena te potpuno izgorjela 1943. godine, bio je primoran doseliti se u Jedrinje. Luksina se obitelj nastanjuje u omanjoj kućici, koja je dotad služila kao pomoćni objekt njegovu ocu Ivanu. Zapravo, taj pomoćni objekt se nalazio nekoliko koraka iznad kuće njegova oca u kojoj je tada već stanovao njegov brat Nikola. Luksa taj objekt preuređuje za stanovanje i u njemu stanuje sve do potapanja Jedrinja.
Luksa ženi Ilku Raič iz Domazeta, u braku su rodili četvero djece. Luksa je radio na željeznici kao čuvar pruge.
Sa sinom Zvonkom i njegovom obitelji Luksa iseljava iz Jedrinja u Potoke (Bijelo Polje) sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a zajedno su činili šesteročlanu obitelj. U Potocima gradi kuću u kojoj on i njegova supruga ostaju sve do smrti. Luksa je umro 1984. godine i ukopan u katoličkom groblju u Livču.
Nikola Kukić je, kao i njegov brat Luksa, kako smo kazali, došao je s Ćordine Kule. Nikola se doseljava u Jedrinje u kuću svoga oca Ivana, nekoliko godina prije Lukse. Nikola ženi Katu Dujmović iz Cima. U su braku rodili petero djece. Nikola je radio na željeznici kao strojovođa. Umro je u Sarajevu 1963. godine od srčanog udara na radnom mjestu, te ukopan u katoličkom groblju Gatin u Vituši.
Mijo Aničić, zv. Prijkojac, doseljava iz Prikoja (Raška Gora). Prva njegova žena bila je Anica, rođ. Vladić, s Planinice s kojom je imao šestero djece. Nakon njezine smrti Mijo ženi Luciju, rođ. Golemac, iz Vrdi s kojom je imao četvero djece. Mijo je radio na željeznici kao čuvar pruge. Navodimo jednu zanimljivu priču o ovom željezničaru: Mijo je spasio carski vlak u Jedrinju od nesreće, za što je dobio zlatno odličje. U tom vlaku vozio se kralj Petar iz Crne Gore k Sarajevu. Na 115. km “ćirine” pruge, na lokalitetu Nezgode ili Lazina, veliki odron kamena usred zemljotresa zatrpao je prugu, a stijene su dio pruge srušile u Neretvu. Toga dana Mijo je bio dežurni, uočio je odron i time spriječio vjerojatnu nezgodu vlaka koji je dolazio. Mijo je umro je u Jedrinju 1967. godine i ukopan je u katoličkom groblju Gatin u Vituši.
Kuća Boška Aničića nalazila se nekoliko koraka od željezničke stražarnice broj 14 u pravcu Zaružja, od stražarnice ju je dijelio željeznički vrt. Boško Aničić je došao iz Prikoja radi posla na željeznici. Boško je radio na željeznici do iza Drugog svjetskog rata kada je otišao u mirovinu.1 Gledajući s lijeve obale Neretve, u pravcu stražarnice broj 14 nalazi se Jasenski potok na kojemu je danas izgrađen most Jasen na magistralnom putu M-17.e
Vinko Aničić, zv. Pedža, podrijetlom iz Prikoja, jedno je vrijeme stanovao kao podstanar u kući Drage Aničića u Jedrinju, kao i u kući Laze Janjića u Zaružju. Kad je jezero potopilo ovo mjesto Pedža s obitelji seli u Vitušu u kuću Martina Aničića – Bobeljova. Pedža je radio na željeznici kao stražar, a kasnije u vatrogasnoj postrojbi. Umro je 2000. godine i ukopan u katoličkom groblju na Vukovinama. Danas njegova supruga Stana, rođ. Janjić, sa sinom Veselkom živi u Mostaru.
Željeznička stražarnica broj 14, pored radne prostorije sa službenim telefonom, imala je još dva-tri stana. U tim stanovima izvjesno vrijeme stanovali su uposlenici željeznice: Pero Perić, Cvitan Aničić, Drago Janjić, Vlado Janjić, Drago Šunjić…
Pero Perić dolazi s Jasenjana i upošljava se na željeznici kao čuvar pruge. Kao željezničar radio je sve do 1973. godine kada odlazi u mirovinu. Pero se sa četveročlanom obitelji 1959. godine preselio iz Jedrinja u Bijelo Polje. Umro je u izbjeglištvu u Međugorju ratne 1993. godine.
Drago Janjić, zv. Aćko, jedno vrijeme stanuje u željezničkoj stražarnici u Jedrinju, nakon čega preseljava u Raštane u željezničku stražarnicu broj 16. Drago dolazi iz vituškog zaseoka Klak, a starinom je iz Vjezovića (Raška Gora).
Drago Šunjić doseljava iz Prikoja (Raška Gora) i nastanjuje u željezničkoj stražarnici broj 14. Sa suprugom Šimom, rođ. Rotim s Vrdi, imao je sedmero djece. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Drago s obitelji seli u Mostar, u gradsko naselje Bijeli Brijeg. Na željeznici je radio kao varilac, te je 1983. godine na radnom mjestu na željezničkoj stanici u Mostaru zadobio opekotine višeg stupnja od čijih posljedica umire.
Ukopan je u katoličkom groblju Grab na Orašinama (Raška Gora).
Vlado Janjić, zv. Steljić,3 dolazi iz Vejzovića (Raška Gora). Bio je uposlenik željeznice. Stanuje izvjesno vrijeme u željezničkoj stražarnici broj 14, točnije sve do pred punjenje akumulacijskog jezera Salakovac kao i Drago Šunjić. Vlado s peteročlanom obitelji seli na Bijeli Brijeg u Mostaru.
ŽIVOT U JEDRINJU
Dolina Neretve oduvijek je ljudima pružala povoljne uvjete za život. Mještani su pored svojih obiteljskih kuća imali vrtove, a zemlja crnica bila je pogodna za uzgoj voća i povrća. Konfiguracija terena je bila takva da je zahtijevala više podzida. Ljudi su bili uskraćeni za veću površinu obradivog zemljišta. Kako kažu, zemlja koja se orala volovima i konjima bila je na brdu, odnosno na Raškoj Gori.
Kuće su zidane kamenom krečnjakom koji je vađen u neposrednoj blizini. Pojedini mještani se i danas sjećaju toga kamena s crvenkastim venama koji je prilikom obrade “špicu opasno nosio”. Sjećaju se zidara Ivana – Ivke Škobić s Đubrana, Joze Rotima i Tadije Golemca iz Vrdi, te zidara “popovaca” (iz Popova polja). Grede za pokrov (“japija”) bile su lipove i jelove. Jelove grede znalo bi se sjeći i na Čvrsnici, sajlom bi ih dovukli do Grabovice, a odatle transportirali vlakom do Jedrinja.
Stanovnici Jedrinja bavili su se ribolovom i lovom. Pčele je imalo oko 50% kućanstava, i to po 20 do 30 košnica.
Mještani Jedrinja, zbog zemljopisnog položaja, gravitirali su kako prema Vituši tako i prema Zaružju i Drežnici. Zbog svakodnevnog putovanja vlakom, djece u školu i odraslih na posao, svi su se dobro poznavali. Također, po priči mještana Jedrinja ugodna druženja nisu izostajala ni s muslimanima iz Drežnice niti sa Srbima iz Vituše. Znalo se skupa ići u ribolov, u lov i na druga mjesta. Kod Srba se odlazilo na slave, a oni su dolazili k njima na Božić i ostale blagdane.
Ljudi su se uglavnom upošljavali na željeznici, a kasnije mlađi naraštaj i u drugim mostarskim poduzećima – Sokolu, Građepu, PI “Đuro Salaj”…
Jedrinje nije imalo električnu struju, jer se za vrijeme elektrifikacije okolnih mjesta u općini Mostar planirala gradnja HE Salakovac, dok su susjedna mjesta Vituša i Zaružje dobili električnu struju.
Vjerske obrede (krštenja, pričesti, krizme i vjenčanja) obavljali su u župnoj crkvi u Potocima (Bijelo Polje). Kada je riječ o običajima: svadbe, derneci, te narodne nošnje i drugo, zadržalo se običaj onoga sela iz kojeg je tko doselio. Svadbe su se pravile, kao i uobičajeno u to vrijeme, kod svojih kuća.
Na dernek bi odlazili u Bijelo Polje na Srce Isusovo, u Drežnicu na Ilindan vozeći se “ćirom”, a na dernek u Gorance na Veliku Gospu išlo bi se pješice preko Raška Gore.
Prije punjenja akumulacijskog jezera svi objekti u Jedrinju morali su biti srušeni. Bilo je tako tvrdo zidanih kuća da su ih naprosto morali minirati.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Jedrinje je bombardirano (veljača 1945.) i tom prigodom su srušene dvije kuće Mije Aničića. Pretpostaviti je da je gađan obližnji most na Bijeloj. Ljudskih žrtva nije bilo, iako je u to vrijeme put s jedne i druge strane Neretve bio preplavljen ljudima. Masa civila i vojnika sa šireg mostarskog područja povlačila se prema sjeveru.
Jedrinje brdo, litica sura, doći će opet kiša i bura.
Otklanjajte s pruge sve što vam smeta, čuvajte ljude – dužnost je sveta.
Mještanima Jadrinja od Kukića kuća do željezničke postaje u Vituši trebalo je pješačiti oko 3 km, a do postaje u Zaružje oko 4 km. Mještanima koji su imali kuće u blizini 14. stražarnice, npr. obitelj Aničići, kraći put je bio do željezničke postaje u Zaružju a duži do Vituše. No, nije svaki put bilo tako – putnicima iz Jedrinja strojovođa bi obično izišao u susret, usporio bi vlak kako bi putnik s donje stepenice mogao “iskočiti”.
Posljednja “ćirina” vožnja kroz Jedrinje na relaciji Ploče – Sarajevo bila je 5. studenog 1966. godine. Strojovođa je trebao biti Cvitan (Boškov) Aničić iz Jedrinja, ali ta čast je pripala Mati Soldi, a ložač je bio Salko Ćurić.
Poslije ukidanja “ćirine” pruge trasa se koristi kao put kojim se autom moglo stići iz Vojna do Vituše i Jedrinja, pa sve do Drežnice. Ova putna komunikacija će ostati sve do puštanja u rad HE Salakovac kada je potapa istoimeno jezero. Kako je već rečeno, punjenjem akumulacijskog jezera Salakovac Jedrinje trajno ostaje u njegovu podnožju. Jedrinje do tada ojkonim, postaje hidronim.
Izgradnjom pruge normalnog kolosijeka probija se tunel Jedrinje. Tunel dužine 3 250 m ulazi u Vituši na jugu, a izlazi u Božinu potoku na sjeveru, i prolazi kroz masiv stijene svojom cijelom dužinom iznad istoimenog naselja.
Pruga normalnog kolosijeka, kojom prvi vlak prolazi 29. studenoga 1966., izdignuta je na višu razinu zbog jezera. Dotadašnja željeznička postaja Raška Gora izmještena je u Bučiće, dok u Vituši ostaje samo pristanište. Željeznička postaja u Zaružju od tada će nositi naziv Nova Drežnica.
Žičare i drugi prijelazi preko Neretve u okolici Jedrinja
U Jedrinje se, pored vožnje “ćirom”, moglo doći i žičarama ili visećim mostovima, te u zadnje vrijeme, kada je infrastruktura mijenjala ovaj kraj, i drugim mostovima postavljenim preko Neretve. U okolici Jedrinja postojale su žičare u Vituši i na Zaružju. Žičara u Gornjoj Vituši nalazila se preko Neretve u pravcu sadašnjeg ulaza u tunel Jedrinje na lokalitetu Jakinuša. Kada je Neretva odnijela ovu žičaru postavljena je nova na željezničkoj postaji Raška Gora u Vituši.
Ne treba zaboraviti u Jedrinju ni prijevoz čamcem preko Neretve. Prema sjećanju mještana čamac su ponekad koristili Stojan Mandić, Nikola Kukić, Ivan Aničić i drugi u blizini ušća Bijele.
Početkom izgradnje magistralnog puta M-17, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i probijanja tunela Salakovac, u Vituši se postavlja pontonski most preko kojega se odvija cestovni promet na relaciji Mostar – Sarajevo. Također, gradi se betonski most privremenog karaktera u Donjoj Vituši, nekoliko koraka ispod brane HE Salakovac. Betonski most će kasnije biti uklonjen, a na tom mjestu i danas su vidljivi tragovi njegove gradnje.
Nakon uklanjanja pontonskog mosta u Vituši tražilo se da ga se postavi na Zaružju, odnosno na mjestu gdje je jezero najuže, tj. između tunela Vidikovac (198 m) na lijevoj obali i tunela na Vrtogradu na desnoj obali akumulacijskog jezera Salakovac. Drugi su, pak, smatrali da pontonski most treba postaviti u blizini nove kuće Ljube Ravlića. Odustalo se i od jedne i od druge lokacije postavljanja mosta, a na Zaružju se preko Neretve i danas prelazi isključivo čamcem.
Žičara na Zaružju nalazila se kod “ćirine” postaje, koju će potopiti akumulacijsko jezero Salakovac, odnosno danas u pravcu željezničke postaje Nova Drežnica. Nakon toga mještani Zaružja će se izvjesno vrijeme prevoziti “splavom” preko jezera do na magistralni put M-17 i dalje autobusom ili osobnim vozilima.
Žičara je postojala i na “ćirinoj” postaji u Donjoj Drežnici, koju je također potopilo jezero. Ostatci žičare u Grabovici su i danas vidljivi ispod masiva stijene koji se nalazi između Neretve i magistralnog puta M-17. Na toj stijeni sa sjeverozapadne strane postoji austrougarski natpis, pisan talijanskim jezikom, sjećanje na izgradnju pruge uskog kolosijeka.
Školstvo
Iz Jedrinja se išlo u Osnovnu školu u Drežnicu, a jedno izvjesno vrijeme u Vitušu. Nakon ukidanja “ćirine” pruge u Vituši se, u prostorijama bivše željezničke postaje Raška Gora, školske 1966./1967. otvara područni odjel Osnovne škole Potoci. Nastava se odvijala do četvrtog razreda. U tom objektu nalazila se gostionica i prodavaonica koju je držao Đoko Janjić. Danas je taj objekt pod vodom, a nalazio se 100-200 metara nizvodno od sadašnjeg željezničkog stajališta u Vituši.
Pješački putovi do Jedrinja
Opisat ćemo pješačke putove do Jedrinja kojima se silazilo s Raške Gore, odnosno iz onih zaselaka iz kojih je ovo mjesto bilo naseljeno.
Pješački put iz Prikoja vodio je pravcem: Prikoje, niz Zaružje, Janjića kuće na Zaružju te Jedrinje. Udaljenost od Željezničke stražarnice broj 14 do kuće Mije Prikojaca je 1 km.
Iz Prikoja se, također, moglo sići Božinim potokom i dalje nastaviti k Jedrinju. Božin potok je na sjevernom izlasku iz tunela Jedrinje na pruzi normalnog kolosijeka. Sjeverno od tunela Jedrinje postoji jedan omanji tunel. Ustvari, Božin potok se sada nalazi između ova dva tunela.
S Ćordine Kule i Vukovina u Jedrinje je silazilo niz Vitušu, bio je to konjski put pored Kuka i niz Katinu dragu do Jakinuše u Vituši. Od Jakinuše do Kukića kuća u Jedrinju pješački put vodio je pravcem: Dragića klanac, Pola, Dičiji grebčić i Nezgoda.
Put niz Crnograbe s Ćordine Kule vodio je pravcem: Ćordina Kula, Matina voda, niz Crnograbe, pored pećine Mala spila i Jedrinje. Bio je to pješački put, odnosno staza kojom je samo čovjek mogao proći.
Put niz Ušće s Vukovina vodio je pravcem: Vukovine, niz Ušice, pećina Velika spila, pored Točila i Jedrinje.
“Ćirina nesreća u Jedrinju
Za vrijeme velikih kiša veća količina kamenja odronila se na “ćirinu” prugu u Jedrinju, tako da je dio pruge odron odnio u Neretvu. Bila je večer kada je naišao putnički vlak iz pravca Mostara k Sarajevu. U mjestu Vasilina u Jedrinju vlak je udario u kameni odron, nakon čega se lokomotiva otkvačila od vagona i survala u Neretvu. Nekoliko vagona s putnicima je iskočilo iz tračnica, ali srećom nisu pali u Neretvu. Tada je poginuo strojovođa Muhamed Kurt, a njegov zamjenik se uspio spasiti, bio je samo povrijeđen. U putničkim vagonima jedan dio putnika je bilo lakše povrijeđen. U okolici Jedrinja odron kamena je bio česta pojava.
O ovoj nesreći u Jedrinju postoji i guslarska pjesma:
Voz putnički iz Mostara krenu,
krvavu će učiniti scenu.
Pred mašinom sijalica mala,
još kada bih govoriti znala.
Kurt Muhamed hrabar mašinovođa,
hrabar bijaše kao vojskovođa…
KAZIVAČI: Zvonko Kukić; Nikola Kukić; Vladimir Aničić; Marijan Mandić; Marinko Šunjić, Ljubica Pandža; Jelena Ljubić; Stana Aničić, Dragan Janjić, Smiljan Perić.
LITERATURA:
VIDOVIĆ, DRAGAN: “Vituša”, Bjelopo-ljska zora, broj 7-8, Bijelo Polje, lipanj 2013.
SMOLJAN, VLADO: “Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine”, Most, broj 42, Mostar, 1982.
Dragan Vidović (Goranci, 1965.)
Bilješke:
Ljubica Pandža, kći pok. Boška Aničića, ispričala je potresnu priču o posljednjem susretu njezinog oca Boška sa sinom Jozom (Ljubičinim bratom) na željezničkoj postaji Raška Gora u Vituši, kada se Jozo vraćao iz zarobljeništva odmah nakon svršetka Drugoga svjetskog rata.
Prema pričanju Ljubice Pandže, sestre Cvitana Aničića, njezin brat Cvitan je odvezao posljednji “plavi vlak” u kojem se vozio predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Nije svatko mogao voziti taj vlak, a posebice tadašnjeg predsjednika Tita.
Vlado je polubrat Gaje Janjića, autora knjige pjesama “Majci sa ljubavlju”, tiskana 2010. godine.
Han je konačište skromnijih dimenzija tipa običnih kuća.
Sastavio Zvonko (Lukin) Kukić, rođ. 1950. godine u Jedrinju (Vituša). Predao je, također, autoru ovoga rada i guslarsku pjesmo o nesreći “ćire” u Jedrinju.
Marijan Mandić je tragično stradao 1922. godine prelazeći čamcem preko Neretve u Vojnu. Njegov praunuk Marijan je autor nekoliko knjiga: Bljesak nade na mom otoku, Krvava bjelopoljska poljana i drugih…
Dragan Vidović(Goranci 1965)
