Neposredno nakon imenovanja vršitelja dužnosti ravnatelja javnih gradskih poduzeća u Mostaru dostavljeni su podaci o nacionalnoj strukturi zaposlenih koji ne odražavaju stanje od prije rata, niti ono današnje te ispravljaju odavno uspostavljene stereotipe o tome što se događalo u posljednjem ratu, ali i nakon njegova okončanja, piše Večernji list BiH.
Naime, za pojedina se poduzeća uopće nije znalo da postoje, a kamoli da imaju neku ulogu kao što je to slučaj s Javnim poduzećem MoSport koje funkcionira samo u jednome dijelu grada. Ukupno je u Mostaru jedanaest javnih poduzeća, među kojima su Parkovi, zatim Zračna luka Mostar, Mostar bus, Mostar parking i Javno poduzeće Vodovod, radna jedinica 1.
Ta javna poduzeća postala su dio gradske infrastrukture nakon ujedinjenja iz triju većinski hrvatskih općina koje su prestale postojati 2004. godine, jednako kao i one većinski bošnjačke nakon nametanja novog gradskog Statuta.
Tako su u jedinstvenu bazu gradskih poduzeća ušli i javno poduzeće Komunalno, zatim Vodovod, radna jedinica 2, Tržnice, Deponija i Komos, odnosno MoSport.
Riječ je o “gruboj” podjeli poduzeća pri kojoj veliko značenje ima i činjenica koje je nacionalnosti direktor pojedinog poduzeća.
Pregledom nacionalne strukture ovih poduzeća primijeti se više nelogičnosti. Naime, u tim su poduzećima zaposlena 634 djelatnika, od čega na Bošnjake otpada 53,94 posto, odnosno 342 djelatnika koja su uglavnom zaposlena u poduzećima koja su postojala u tri bošnjačke općine.
No, nije zanemariv ni broj bošnjačkih djelatnika iz poduzeća koja su priključena iz zapadnog, većinski hrvatskog dijela grada.
Naime, u Parkovima, od 85 zaposlenih, radi 16 Bošnjaka, Zračnoj luci 14, Mostar busu 42, Mostar parkingu 6, Radnoj jedinici Vodovodu njih petorica. To su ukupno 83 Bošnjaka.
Takva situacija, međutim, ne vrijedi za Hrvate kojih gotovo nema u javnim poduzećima čija su sjedišta u istočnom, većinski bošnjačkom dijelu grada.
Od ukupnog broja od 634 zaposlena djelatnika u jedanaest gradskih poduzeća, rade 284 Hrvata i čine 44,79 posto.
To je daleko ispod aktualne situacije s posljednjeg popisa pučanstva, gdje je ovaj narod najbrojniji, ali i nešto više nego što je to bio slučaj s popisom pučanstva iz 1991. godine.
Kada se pak zaviri u strukturu poduzeća poput Komunalnog, MoSporta, Deponije ili Komosa, tamo nema nijednog Hrvata. Bošnjaci u svim tim poduzećima čine 100 posto zaposlenih.
Istodobno, po jedan Hrvat radi o radnoj jedinici Vodovod 2 i Tržnicama. Srbi su u daleko najlošijem položaju u odnosu na ostale zaposlene, što zapravo sugerira kako se svi prema predstavnicima naroda koji su u manjini ponašaju “nedomaćinski”.
Ukupno je osam zaposlenih srpske nacionalnosti od svih angažiranih u jedanaest gradskih poduzeća. Naime, tek su trojica Srba zaposlena u Javnom poduzeću Parkovi te jedan u Zračnoj luci, odnosno još četvorica u Vodovodu, radnoj jedinici 2.
Srbi čine tek 1,26% zaposlenih, što je također daleko ispod popisa 1991. No, najvažnija je činjenica da je Hrvata u 0,74% zaposleno u kompanijama čije je sjedište u istočnome, većinski bošnjačkome dijelu grada.
Srba je nešto više i čine 1,58% u odnosu na zaposlene bošnjačke kolege u šest javnih poduzeća. Kada se pak promatraju odnosi u kompanijama čije je sjedište u zapadnome dijelu ili su na čelu hrvatski predstavnici, Bošnjaci predstavljaju gotovo 30% zaposlenih.
Te činjenice vrlo precizno upućuju kako teze o podjelama, etničkome čišćenju, žrtvama zapravo i ne stoje u stvarnosti. To u nešto širem smislu pokazuju i brojke s posljednjeg popisa pučanstva.
Naime, iznimno je primjetno da je zapravo jedini multietnički dio grada na prostoru Mostara onaj koji se naziva “zapadni”. Tako je bilo uglavnom i za vrijeme rata.
