U neko bismo “normalno vrijeme” s velikim nestrpljenjem dočekali proljeće, prve proljetne temperature, kavice na suncu, šetnje…No nažalost mašta je jedno, a realnost nešto sasvim drugo. Mnogi od nas su prije par mjeseci s istim tim nestrpljenjem čekali i nedjelju kako bismo nakon “užurbanog” tjedana mogli barem malo odmoriti, naći vremena za sebe i svoje bližnje. Ali također možemo posvjedočiti kako bi i taj jedini dan, koji je sam Bog ostavio za odmora, često protekao u “žaljenju” kako ipak nemamo vremena. Mnogo toga što tijekom tjedna nismo stigli,ostavili bismo za nedjelju.
Danas je nedjelja potpuno drugačija, danas je nedjelja strepnja, iščekivanje, praćenje najnovijih informacija iz države i svijeta vezanih za koronavirus, za razne prirodne nepogode koje su nas prisilno usporile, pogodile ili možda samo opomenule.
Svi smo svjedoci kako prethodnih dana i mjeseci medicinski djelatnici rade po 24h, ponekad pomislimo kako im je potrebna nadljudska snaga da sve to izdrže. Mi se štitimo, borimo i bojimo iz svojih toplih domova, no jesmo li i u jednom trenutku pomislili kako je ljudima na “prvoj crti bojišnice” boje li oni?!
Možda shvaćamo olako sve, pomišljajući kako im je to “samo posao”,ali i oni imaju kući obitelj, djecu, majke, očeve… Veliki nam je problem u ovim danima ostati u svojim domovima, koja ironija, do prije 5 dana većina se žalila na nedostatak vremena. Sada kada ga imamo, opet se žalimo, jer nam ni to ne odgovara.
Sagledaš stvari iz nekog drugog kuta i pomisliš kako možda i nema drugog načina da naučimo tko smo i što smo, dok ne dotaknemo dno. Ne razmišljamo koliko ljudi bi moglo zbog naše neodgovornosti doći u stanje opasnosti.
O tome možda ne mislimo puno, ali zato pomno pratimo objave na društvenim mrežama zadirući tako u tuđe živote, kako bismo odmah mogli kritizirati i komentirati. Često stječemo dojam kako smo većinom u svezi nebitnih stvari jako informirani, dok od bitnih zatvaramo oči.
Možda će mnogi reći kako je i ovo pišemo pravdajući nekoga ili nešto, no daleko od toga. Ovo je samo osvrt i razmišljanje jednog “malog” čovjeka koji je radio i radi greške kao i svi Vi.
Nadamo se samo kako ćemo izvući pouku i lekciju iz cijele ove situacije u kojoj se trenutačno nalazimo, te napokon shvatiti da smo svi ravnopravni bez obzira na naciju, vjeru, materijalna bogatstva…
U ovim trenucima neizvjesnosti svi smo jednaki, zatvoreni i u velikoj strepnji za budućnost. Odmorimo i razmislimo kako ćemo se ponašati kad sve ovo prođe, jer možda je upravo poenta svega baš TO.
I za sami kraj teksta citirat ćemo Šimića ” Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda…”
Oluja.info
