U protekla dva mjeseca sve nas je zatekla smrt dvojice sportskih djelatnika , najprije Slavena Planinića Slave i jučer Marka Nakića Zigija.
Poznavao sam obojicu, dovoljno da mogu reći kako se radi o kvalitetnim sportskim radnicima i ljudskim veličinama. Probudio sam se jutros nakon noći koju nisam baš prespavao, već sam razmišljao o Slavi i Zigiju.
Slavu poznajem više od 20 godina,od početka moga novinarskog puta. Tijekom toga puta napravili smo nekoliko intervjua, s njim ili s vrhunskim borcima koje je iz cijeloga svijeta dovodio u Mostar. Iako nisam fan borilačkih sportova, tijekom snimanja uvijek bi saznao za neki novi borilački sport,a Slava bi mi pokazao neki novi zahvat. Neki dan s kolegom Markom Zeljkom pričam kako bi Slavu trebao ugostiti u emisiji Portret prvaka kad dođe informacija…
Uputio sam se na Bijeli Brijeg dati sućut obitelji, pokraj njegovog tijela prijatelji u majicama s obilježjima Slava MMA. Stajala su i ordenja koja je zaslužio u Domovinskom ratu kao mlad, ali mlad nas je i napustio. Sjećam se situacije prije nekoliko godina, prilikom jednog snimanja treninga Slava MMA prepoznao sam Domagoja Soldu ( ako se ne varam), moga učenika iz Osnovne škole Ilići.
Pamtim ga kao razigrano dijete, davao mi je izjavu prilikom toga treninga, i shvatim kako je Domagoj izrastao u odraslog, komunikativnog , tjelesno spremnog i zrelog muškarca. Veliki udio u izgradnji tog razigranog dječaka dao je i Slaven Planinić kome se ispričavam što ga nisam ugostio u Portretu prvaka. Baš mi je žao.
A još mi je žalije što nas je napustio Anđeo među djecom,Marko Nakić Zigi. Bio je fitness trener ali ja ga pamtim kao trenera djece u Univerzalnoj školi sporta SPORT TALENT Mostar. Također sam i od njega uzimao intervjue,nakon mnogih turnira na kojima su nastupala njegova djeca. I ono što mi je ostalo u sjećanju kako bi uglavnom govorio promuklim glasom i sav uznojan,jer toliko bi energije unosio u vođenje utakmica.
Rezultati nisu izostali,posebice jedne generacije koju sam ja kao novinar zapamtio i dječaka po imenu ili nadimku “Rudo”. Odgajao je Zigi i Rudu i mnoge dječake,a jednoga sam sreo upravo sinoć na malonogometnom turniru. Primijetio sam njegove nogometne vještine i upitao gdje trenira a na što je on rekao u SPORT TALENTU.
Znajući za smrt Zigija pitao sam tko ga trenira,on je odgovorio Zigi dodajući kako je trener nešto bolestan i jedva čeka da se vrati. Nakon toga muk mene i ljudi koji su slušali razgovor i znali cijelu situaciju. Još nešto. Ponekad odem na popularnu Trimušu da trčim . Kraj prošlog ljeta, početak priprema. Čujem Zigija kako vodi trening. Opet promukli glas i mnogo djece, kojima Zigi vlada. Učitelj sam ali takvu disciplinu ja nemam. Treba to zaslužiti a nije bilo lako. Došao je iz Nove Bile na studij u Mostaru, završio i ostao u gradu na Neretvi te izgradio status pravog sportskog djelatnika.
Sigurno se pitate ovih dana je li život sebičan pa nam uzme Slavu i Zigija. Slaven je preminuo u 50. a Zigi u 30. godini. Svećenici će reći Bog imao planove,i mi to ne možemo dokučiti. Svijet i sport će i dalje funkcionirati bez Slave i Zigija, ali znam da su svijet,sport i svi mi puno izgubili njihovim odlaskom. Dragi moji sportaši,moji nekadašnji sugovornici,bila vam laka hrvatska zemlja, počivali u miru Božjem.
Albert Pehar/HERCEGOVINA.in
