Svakog čuda tri dana dosta, fraza je koja se do sada primjenjivala nakon velikih sportskih uspjeha mostarskih klubova i pojedinaca. Euforija koja je vladala nakon tih rezultata vladala bi nekoliko dana, i tih nekoliko dana na sva zvona tražila se izgradnja sportske dvorane. Znani i neznani apelirali bi na mjerodavne da se konačno napravi ta dvorana jer je to tada moderno i in. Par dana nakon tih euforija sve naglo utihne, kao da se nikada ništa nije dogodilo.
Tako je i ovaj puta nakon mega uspjeha rukometaša Hrvatske čije su boje branili i naši Plemići Igor Karačić i Marino Marić. Oni najbolje znaju koliko je dug i težak put od trnja do zvijezda, a bosi su gazili po trnju da danas budu što jesu. To bosi po trnju znači da su trenirali u nemogućim uvjetima na betonskim podlogama. Sada će se po kuloarima i po medijima još par dana provlačiti priča o dvorani, a onda će sportaši i sportski klubovi opet ostati sami i naravno bez dvorane. Dvorana će tako postati tema o kojoj ne vrijedi trošiti riječi.
Mi se dosta dugo lažemo i nas već godinama lažu da se dvorana ne može napraviti. Može, jer su je napravili puno manje općine s puno manjim proračunima i s puno manjim potrebama nego što je ima Mostar. Za dvoranu je potrebno samo malo dobre volje i samo malo više brige za sport u gradu. Možda je jedini problem što oni u čijim rukama stoje ključevi dvorane nemaju nikakve osobne koristi od nje, pa te ključeve drže negdje duboko u zadnjoj ladici od radnog stola.
S druge strane ti ključevi život znače za sportske klubove i za sve sportaše grada Mostara. Mostar bi se trebao sramiti i crveniti kada u grad dođe neka momčad čiji igrači nakon treninga u školskoj dvorani upitaju a gdje je dvorana u kojoj ćemo igrati. Mostar bi se trebao sramiti i kada netko od gostiju upita za mokri čvor, pres centar, pa i parking prostor.
Umjesto Mostara zbog svega se srame i crvene naši sportski radnici koji ni krivi ni dužni moraju objašnjavati da Mostar nema bolje dvorane, a i to može biti dodatni problem jer to nekome sa strane zvuči kao neslana šala. Danas više nego ikada djeca u Karačiću i Mariću vide svoje idole čijim bi putevima htjeli krenuti. Danas više nego ikada djeca luduju za rukometnom loptom i ta lopta je jedina u stanju da ih odmakne od pošasti pametnih uređaja.
Danas je opet sve do nas samih. Ili ćemo linijom manjeg otpora i dalje šutjeti i čekati dvoranu koju nećemo na ovaj način dočekati ili ćemo se konačno pokrenuti za bolje sutra ne samo sporta u gradu nego i za zdravlje naše djece.
