Ovih dana u medijima se pojavila vijest da se obnavlja škola u Vrdima. U vremenu kada nas mediji bombardiraju, neugodnim činjenicama o manjem broju prvašića, razreda, zatvaranju škola i slabijim upisima na fakultete ova vijest zvuči kao svijetlo na kraju tunela. Međutim, kad bolje analiziramo stvar dolazimo do drugačijeg zaključka.
Obnovu škole inicirala je Služba za građenje i obnovu pri Gradskoj upravi, a glavna savjetnica gradonačelnika Grada Mostara Radmila Komadina donijela je odluku o postupku izravnog sporazuma za obnovu škole. Projektnu dokumentaciju izradit će tvrtka Arh concept d.o.o. u vrijednosti od 3.194 KM.
To bi sve bilo uredu da nema nekoliko činjenica koje taj projekt čine gotovo besmislenim.
Naime, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, u Vrdima živi, ni manje ni više, nego 102 ljudi. Od tih 102 ljudi najveći je postotak starijeg stanovništva, kojima, složit ćemo se, osnovnoškolsko obrazovanje nije primarna stvar.
Međutim, što će na to reći mještani Bijelog Polja (Potoka) i Vojna, čija djeca već dvadeset godina idu u drvenu, crvavu (da crvavu) i raspadajuću drvenu baraku. Naime, ta drvena baraka poklon je Talijanske biskupske konferencije iz davne 1997. godine, a od 2000.-ih služi kao ”privremena” filijala Osnovne škole Ivana Gundulića za razrednu nastavu.
Više od 70 učenika, provede u toj navedenoj baraci, pet godina svog osnovnog školovanja. Vjetar i kiša sad već redovito prolaze kroz oštećene otvore na navedenoj školi, ako se drvena baraka uistinu može nazvati školom u jednoj europskoj državi.
Vratimo se na početak teksta. Znači, Gradska uprava ulaže, za početak, nekoliko tisuća maraka kako bi se obnovila škola u Vrdima, dok djeca Vojna i Bijelog Polja imaju traumu od svog osnovnoškolskog obrazovanja zbog uvjeta u kojima se ono odvija. Roditelji se već nekoliko godina žale nadležnima zbog uvjeta u kojima im djeca pohađaju nastavu, međutim komunikacija između njih i Vlasti ostala je jednosmjerna.
Također treba napomenuti da je Osnovna škola Ivana Gundulića na Rudniku obnovljena ove (2020. godine). Izgrađeno je i novo školsko igralište. Za navedeno izdvojeno je oko 200 000 KM. Škola u Vojnu opet je ostala bez ikakve obnove.
Zašto je tomu tako? Zašto županija Hercegovačko-neretvanska i Grad Mostar ignoriraju osnovne potrebe stanovništva Vojna i Bijelog Polja? Oni to ignoriranje definitivno nisu zaslužili, jer su i u ratu hrabro stali i branili one koji ih danas s pozicija moći ignoriraju.
Škola nije jedini problem s kojim se mještani navedenih naselja moraju nositi. Probleme im stvaraju i velike gužve na ulasku i izlasku iz Grada Mostara, te gužve vikendom u blizini tržnice u Vrapčićima. Alternativni put kroz Raštane prepun je rupa, šahtova i nagomilanih ležećih policajaca.
Autobusne linije javnog poduzeća Mostar bus-a su neredovite i nedostatne za ljude koji na posao, školu i fakultet idu tim gradskim autobusom. Valjda gradske vlasti paze da navedeno javno poduzeće ne ode u minus zbog nekoliko linija više prema i iz Bijelog Polja i Vojna. No, nije im problem za disfunkcionalne kolektore izdvojiti velike svote proračunskog novca.
O autobusnim stajalištima ne treba ni govoriti, od desetak stanica, postoji samo jedna natkrivena autobusna stanica. Međutim to je neka druga, zasebna tema, koji će budući zastupnici HRS-a u Gradskom vijeću Mostara jasno artikulirati i zastupati stanovnike Vojna i Bijelog Polja.
Mještani Vojna, Bijelog Polja kao i ostali stanovnici Mostara moći će napokon birati nove ljude koji će voditi ovaj grad. Mlade, hrabre i sposobne ljude, kojima je javni interes ispred privatnog i koji će napokon brinuti o svim građanima Grada Mostara, neovisno živjeli oni na Aveniji ili u Potocima i neovisno imaju li ovu ili onu stranačku iskaznicu.
Kao što bi rekli stari Dubrovčani, ”Obliti privatorum, publica curate”, (Zaboravite privatno, brinite za javno).
Slavko Zovko, GO Mostar, HRS
