Večeras će mnoge majke i očevi dva puta zaključati vrata svoje kuće .
Već ujutru ograditi će kuću, zatvoriti prozore, ugraditi kamere, izmoliti molitve, pojačati oprez, šire otvorit oči, uši… ali.. što ćemo sa monstrumima?
UBICAMA?
Nekada smo vjerovali u snagu zakona, u pravdu koja će biti dostupna za sve. No, umjesto toga, zakazuje država.
Monstrumi, ubojice, kriminalci – oni šetaju slobodno, dok žrtve pate u tišini. Kazne koje bi trebale biti znak pravednosti postaju samo formalnost, gubeći svoju snagu i značenje.
Dok se zakon više brine za procedure nego za pravednost, društvo postaje osuđeno na patnju i beznađe.
Suze se pretvaraju u rijeke tuge, dok se srca razbijaju od očaja.
Dokle god zakon ne pruži pravdu, izgubit ćemo vjeru u sustav koji bi trebao štititi sve nas.
Pitam se koliko će monstruma večeras dobiti novih idea?
Koliko će držati prst na čelu ? Da li će?
Ovdje se više ne radi o problemu , radi se o nasilno “ugašenim” životima koje ne možemo dobiti nazad.
Tekst: Mostarac bez dlake na jeziku
