Mladi Mostarac Robert Vučina pobijedio je na natječaju Voice of Poetry u konkurenciji čak 60 ponajboljih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika s pjesmom Orfejev san. Time se nastavio niz potvrda da je ono što piše prepoznatljivo i van domaćih okvira.
„Nakon što sam bio finalist VI. Festivala poezije Ban Josip Jelačić za nagradu Konjanik, a na prvom natječaju The Voice of Poetry ušao u uži izbor za pobjedničku pjesmu, pobjeda na drugom natječaju The Voice of Poetry za mene predstavlja ostvarenje pjesničkog sna, afirmaciju dosadašnjeg pjesničkog rada, kao i potvrdu da se autentičnost uvijek prepoznaje“, kazao je za Istinu.
Pjesma će biti objavljena u audio obliku na YouTube-u, a pitali smo ga o čemu zapravo govori Orfejev san.
„Pjesma Orfejev san govori o težnji ka uzvišenom idealu i neumoljivoj sili sudbine koja je gasi. Koristio sam motiv Orfeja iz grčke mitologije, kao idealan primjer tragičnog junaka i kroz njegovu prizmu prikazao kontrast između nade i gubitka, uspona i pada“, kaže nam mladi pjesnik.
Smatra i da pjesnici imaju budućnost u BiH i obrnuto da BiH nema budućnost bez pjesnika.
„Pjesnici oblikuju kulturnu baštinu i pomažu nam da shvatimo slojeve vlastite povijesti i svoj identitet. BiH bi bez pjesnika izgubila svoj jedinstveni glas, a što se tiče budućnosti pjesnika u BiH, smatram da poezija uvijek pronalazi put, čak i kroz najteže izazove“, istaknuo je. Pjesme piše godinama, a priprema i doktorat.
„Pišem poeziju od ranog djetinjstva i predstavlja mi veliku ljubav. Pjesme su mi objavljene u časopisu Osvit te u zborniku poezije i kratke proze Rukopisi 48. Trenutno radim na svojoj prvoj zbirci poezije, koja će predstavljati odraz mojeg dosadašnjeg stvaralačkog puta. Inače, diplomirao sam na Farmaceutskom fakultetu. Trenutno pohađam doktorski studij farmaceutskih znanosti na Sveučilištu u Mostaru i zaposlen sam u struci“, priča dalje Robert. Kaže i da mu je Hercegovina nepresušna inspiracija.
„Ambijent Mostara je neiscrpan izvor inspiracije. Mostar mi daje neizmjernu količinu uspomena i motiva koji oblikuju moj umjetnički izraz, čineći većinu mojih pjesama osobnim dijalogom između mene i grada“, zaključio je.
Nagrađena pjesma:
Orfejev san
Penjem se.
Kao spaljen crv,
gmižem po
trulim ljestvama.
Ispod mene
mrtvo drvo škripi,
puca, lomi se
i rasipa.
Moj uspon crven
kao krv nara,
posvuda perje
crnih lešinara.
No nazire se kraj,
na dohvat ruke
mi je San.
Ali Nemeze,
u isti tren,
ugasi
zvijezde sve.
Nasta
takva tama,
da je mrak
u očima slijepca
prva zraka dana.
Okrenuh se,
plamteće buktinje
jantara,
zasjaše posljednji put.
Moja Euridika.
