Rođena je u Čapljini a život je provela u Mostaru. Sa suprugom i troje djece živjela je, kako kaže, lijepim životom. 1982. godine odlučila je usvojiti jedno dijete, Envera Šutu.
“Uzela bih onu glavu i ponijela sa sobom, kad bih mogla”
“Tako je mali došao kod mene i ostao. Oženila sam ga i našla mu posao. Završio je zanat školovao se. Dobričina je. Nisam htjela da svašta radi jer je mucao, a dobričine svi vole maltretirati. Onda sam ga preko centra za socijalni rad zaposlila u parkovima da čisti zelene površine.To je državni posao, redovne plate, i dan danas to radi”, kaže Janja Veljković.
Enver živi i radi u Mostaru i ima svoju obitelj, a Janja nije prestala udomljavati djecu.
Samo jedna noć je promijenila sudbinu gospođe Veljković. Noć uoči sukoba u podijeljenom Mostaru otišla je s djecom na vikendicu u naselju Zalik i tamo ostala do kraja rata.
“Išli smo tamo svaka tri dana i ko iz inata ostanemo noćiti tu noć. I mi noćimo i to jutro se zarati imeđu Hrvata i muslimana. Šta će biti? Nije mi za mene, ja sam svoje prošla, već šta će biti sa djecom”, kaže.
U stanu u Mostaru je u jednom trenutku 1994. godine imala 17 djece koje je odgajala. Nije dala da svoje mlade živote izgube u ratnom ludilu. Dvoje mališana od četiri i šest godina romske nacionalnosti, spasila je sigurne smrti. Dječake su, nepoznate osobe brutalno pretukle i ostavile na ulici.
“Našla ih vojska u kontejneru i izvadili ih. Donijeli su ih u bolnicu gdje se ranjenici liječe. I sad, od vrata do vrata se išlo, ko će djecu primiti, a neće niko. Svako se o sebi zabavio, a ja kažem meni ih donesite. Pa ko ti garantuje? Ja kažem pa sada pred ulazom može pasti granata i nema te, dajte mi djecu. Svašta sam vidjela, ali tako nešto nisam ni zamislila. Kod mene su bili godinu i po. Nisu znali naš jezik. Ja sam ih naučila jezik i da pišu. Ma, oporavila ih, doktori nisu vjerovali da su to ona djeca. I kada se rat završio, djeca su otišla u dom”, kaže Veljković.
Danas živi skromno. Kaže ne treba joj više jer je svoju misiju ispunila. Žao joj što još mladih nije usvojila, ali je raduje činjenica da je svaki dan zovu i posjećuju je. Neki su su skrasili u Kanadi, neki u Makedoniji, a za neke nakon rata više nikada nije čula.
