Već smo nekoliko puta pisali o Moniki Miličević i njenom odlasku u Afriku. Monika se vratila u svoj Mostar, stvari su se koliko toliko slegle i evo njenih utisaka nakon Afričke avanture.
Evo nakon jedne krasne avanture u Africi stigla si kući u Mostar, pa kakvi su osjećaji nakon svega?
“Prije mjesec dana vratila sam se iz Afrike i moram priznati da je bila velika promjena vratiti se kući i u kratkom periodu prebaciti se iz onakvog načina života na ovaj naš. Jednako je bilo i kad sam tek stigla u Afriku. Osjećaji su fantastični, svima sa srećom i ponosom prenosim priču o njima i to me raduje. Ta djeca zaslužuju da se priča o njima i da svi znaju za njih”.
Vjerojatno iz Afrike nosiš puno toga, ali postoji li nešto što ćeš pamtiti cijeli život?
“Zauvijek pamtim njih. Zaista su posebni, puni ljubavi i lijepe i pozitivne energije. Spremni su pomoći u svakoj situaciji i svatko od nas bi zasigurno imao dosta toga naučiti od njih”.
Kako je izgledao prvi susret djece iz Afrike s rukometnom loptom?
“To je bio, slobodno mogu reći, spektakl. Iskreno, nisam to očekivala i prije polaska pitala sam se hoće li me prihvatiti, kako će reagirati na mene i taj neki, za njih, novi sport. Ali, kad sam donijela te rukometne lopte u meni su se probudile emocije koje nisam znala ni da posjedujem. Oni su skakali, vrištali, grlili me. Toliko su sretni bili, da ponekad to ne znam opisati riječima”.
Nakon svega kako su ta djeca prihvatila rukomet i hoće li nastaviti s treniranjem?
“Par dana nakon mog odlaska iz Kivumuua i oni su otišli na božićne praznike, a onda kad su se vratili u školu fra Ivica mi je poslao videa gdje oni nastavljaju trenirati. Zapravo sam tek tada shvatila da sam im pokazala i naučila ih nečemu što će trenirati i primjenjivati cijelo školovanje, a neki od njih vjerojatno i kasnije. Učitelje sam obučila rukometnim vještinama, koliko je to bilo moguće u mojih 3 i pol mjeseca provedenih tamo i također kako se sudi jedna rukometna utakmica. Nastavili su u istom ritmu kao i dok sam ja bila tamo i to me čini izuzetno sretnom”.
Jedna od fotografija koju si dijelila na društvenim mrežama pokazuje tu dječicu u dresovima Zrinjskog. Znaju li danas ta dječica gdje se nalaze Mostar i Zrinjski?
“Tamo malo tko zna da Bosna i Hercegovina postoji, a kamoli Mostar. Znaju za Hrvatsku, ali i to samo zahvaljujući nogometnim reprezentativcima. Kad bi me pitali odakle sam, ja bi im govorila da je moja država susjedna Hrvatskoj. Za Zrinjski ta dječica sada jako dobro znaju. Tražili su me slike mojih djevojčica u Mostaru i ja sam im pokazivala, pa skoro svaki dan. Za njih su rekli da su to njihovi novi prijatelji u Mostaru. A kada su na turniru, kao nagradu za prvo mjesto, dobili majice Zrinjskog bili su presretni i sami su i rekli da su oni sada dio Zrinjskog iz Mostara”.
Nema sumnje da je to velika promocija i grada u kluba, a za tu međunarodnu promociju si dobila i nagradu Hercegovka godine, pa koliko ti ta nagrada znači?
“Od početka ove avanture sam govorila da nisam ja ta koja je u centru pažnje, jer to je umjesto mene mogao biti bilo tko drugi. Bitni su oni i bitno je znati da negdje tamo, tisućama kilometara daleko, postoje djeca koja danas neće ništa jesti. Ni sutra. Možda ni prekosutra. Baš zbog toga pišem i pričam o njima, jer trebaju našu pomoć i podršku barem sada, dok ne stanu na svoje noge. Hvala od srca svim ljudima koji su prepoznali moj trud i glasali na Hercegovki godine. Ovo je naša zajednička nagrada”.
Napisala si na društvenim mrežama da ćeš je jednoga dana vratiti u Afriku?
“Svima kažem, pa tako i sada, da kad jednom odeš u Afriku, to nikako ne može biti i posljednji put. Toliko sam se povezala s njima i toliko su me lijepo prihvatili da mi svakim danom sve više nedostaju. Otišla sam sa samo jednom željom, a to je da im barem malo, koliko je u mojoj mogućnosti, olakšam djetinjstvo i odrastanje. Pa iako jedan više osmijeh u danu, uspjeh je. Ali, ja sam njima dala rukomet, a oni meni okrenut život naopačke. Nisu oni toga svjesni ni sada, ali ja jesam. Hvala vam”!
Kakvi su ti planovi u bliskoj budućnosti?
“Poslije zimskih praznika i moje djevojčice su se vratile na rukometni teren, krenuli smo s treninzima, a uskoro ćemo i s utakmicama. Trenutno se baziram na njih i trudim pohvatati sve što sam propustila u posljednje vrijeme. Usputno, hvatam priliku za ponovni odlazak na materijalno najtužniji, a duhovno najsretniji kontinent na svijetu”.
Za kraj imaš li neku poruku našim čitateljima?
“Zamislite da se trudite oko nečega 2-3 mjeseca i sve vam propadne. Tako je barem kod njih. Obrađuju zemljane površine, svaki dan iznova i onda ne padne kiša mjesec dana i sve im propadne. Kada ih, nakon toga, pitaš jesu li tužni ili nasekirani zbog toga, kažu ne, jer tako je kako je. Svojom ljutnjom neće promijeniti trenutnu situaciju. Za sve situacije u životu, ako ne ide po planu i ako ne vidite izlaz, on će doći, jer nakon svake kiše dođe duga. Budimo sretni, zahvalni, veseli i radosni zbog svega što imamo u životu. Mnogi to nemaju, a i dalje imaju osmijeh koji popravlja i najtmurniji dan”.
Za kraj napomena da se ovoj djeci u Africi može pomoći preko humanitarne udruge Srce za Afriku, preko FACEBOOK stranice i instagramu ili na mail: srce.za.afriku@gmail.com
HERCEGOVINA.in
