MOSTARSKE KIŠE, BURE I OLUJE
Na vrhu planine sve se bijeli, ledi
i suri se or´o pita, dal´ gore visoko sad živjeti vrijedi,
a dole u gradu, taj gromoglasni huk se čuje,
to Velež dolini šalje kiše, buru i oluje.
I stalno ista slika, repriza svakog dana,
svaka ulica bez prestanka, od bure je milovana,
a teške kapi oluje, lupaju po pločnicima golim,
ja mrzim ovu kišu i buru baš ne volim.
E kad bi umjesto kiše, padala sreća sa neba,
kako bi sretno živjeti mogla, jer samo to mi i treba,
e kad bi umjesto bure, sijalo sunce s visine,
da nestane ova tmurna slika, i da me tuga mine.
Al´ bura bjesni po gradu, k´o neka preteška muza,
a kiše se samo slijevaju po njemu,
svakoga dana k´o rijeka suza,
dok gledam nijemo, znam da ovo nije od prirode sklad,
tužne se slike u nizove redaju sad,
al´ najtužniji izgleda moj Stari grad.
Neretva se muti u samom srcu grada,
zato molim kišu, da više nad njom ne pada,
stalno se radujem dolasku od proljeća rana,
želim šetati prostranstvima ovim, ali bez kišobrana.
KATARINA ZOVKO – ŠTUK
MOSTAR 09. 02. 2015.
