Visoko sa neba, sunce prži, grije,
dole u kotlini, ugodno nam nije,
ugrij´o se kamen, žari ga vrućina,
a grad se skriva u sjeni planina.
U zraku lebdi ta silna vrelina,
ulice su puste, grobna je tišina,
samo su nam rijeke oživile sada,
čuju se glasovi iz debelog hlada.
Umorni su ljudi, vrućina ih slama,
da nam nije rijeka, što bi bilo s nama,
sad nas grle rijeke, kao čedo mati,
tko plivao nikad nije, sad će zaplivati.
Ta teška vrućina, traje i po noći,
ako kiša ne padne, loše ćemo proći.
na kamenu vrelom i poskok se grije,
čak i njemu ta vrućina, više draga nije.
Dokle li će sunce s neba da se žuti,
da prži po našem gradu, te nas tako ljuti,
njegovo nas prisustvo sve manje veseli,
neka ide gdje je hladno, nek´ se tamo seli.
Dal´ je sunce ljuto na naš Mostar grad,
pa ga svom jačinom, ono prži sad,
zamolit ću kišu, da na tom´ poradi,
da pošalje pljusak, da nam grad rashladi.
KATARINA ZOVKO – IŠTUK
28. 07. 2015.
