Kiša tog proljeća padala je kako priliči da bude , od kad se za vrijeme zna. Po čemu je Mostar prepoznatljiv su svjetlost i sunce, te dugi periodi kiša u prelazilma doba burovitih zima i dugih ljeta. Tako kad otpusti studen pojave se ptice, zrak zamiriše na tek pokošenu travu i nastupa doba sunca i kiše. One nisu dosadne jesenje , što bude sjetu i plaše sumornošću, hladne i duge, pa se od njih sve više plašiš . Ove izdašne krupnih kapi koje u trenu naprave potop, napune se potoci a ceste postanu ogledala .
Kako odmiče vrijeme sve češće i pratiš godišnja doba, i iskušavaš volju i navike svevišnjih sila, a sve se dešava ciklično i reverzibilno pa tek za pola stoljeća imaš pravo na analize i zaključke.
Vratio sam se sa I i jedine Građevinijade i sa rijetkog odmora koji me zapao slučajno. Moj ljubavni život bio je skroman, u deficitu vlastitih sposobnosti i teško razumljivih formula uspjeha, i znaš da je životni uspjeh nešto drugo od emotivnog , po čemu se vremena ne razlikuju. A o ljubavi sam mislio na neki nevini i čisti način . Da je ona spas i utjeha i da pobjeđuje , da je vječna i iskrena . Ljubav prestaje kod slabih kolebljivih i bezosjećajnih , ljubav je punina duboki osjećaj povezanosti i ovisnosti . Osjećaš osobu pored sebe zelis joj sve najbolje i naviše i podnosiš teškoće kao neki laki povjetarac , jer znaš da postoji viši cilj. Sa njom je uvijek snaga spokoj i nada , ona je kao Danica na ljetnom nebu na kraju malih kola. Ljubav je boźji dar čovjeku da nije sam da ne luta da ne plaće od samoće na koju je osuđen kad ljubav ode.
Zastao sam u pasažu zgrade ispred Samostana , krupne kapi su padale svuda na krovove i dvorišta , ulica je bila prazna kao i moja duša i onda i sada bio sam na istom mjestu iste čežnje i neizvjesne nade .
Pogiedao sam bijele grafite latinice na Terabona fasadi sivkaste zemljave boje.
Pisalo je : Tešane sretan ti rođendan
pa ispod Tešane sretno vjenčanje , drugim rukopisom . Na zgradi koje više nema srušenoj u zadnjem ratu , bila je sudbina jednog života . Tešana nisam znao, niti znam ikog da se tako zove , a skoro da nije važno o kome se radi, na kamenim zidovima austrougarske zgrade secesije ispisana je povijest svakog od nas, budemo pa nas nema jer sve ima samo kraj da ničeg i nema .
Nikad nisam razmišljao o osobi koja je to pisala , je li on bio njegov drug ili samo neki slučajni suvremenik sto je volio pisati, kao mnogi što sve nas opsjedaju svojim lijepim riječima da bismo bili omađijani lažnim sjajem taštine ili je ipak to bio iskreni osjećaj. Niko ne zna koliko je lijepih želja ostalo neizrečeno i koliko je ljubavi ostalo samo želja jer nisu izrečene kao ove riječi na fasadi neobične zgrade. A možda je i prijateljstvo imalo neko drugo značenje, nekako iskrenije i srčanije , onako naravno kao i sve oko nas bez lažne šminke i taštine u čemu prepoznaješ sebe i druge .
Malo podalje bio je još jedan grafit : Rešo sretno zaposlenje . Pa i taj je imao smisla
Bila su neka teška vremena za našu zemlju koju je zahvatila recesija i nestašice svega i svačega . Benzin se točio par- nepar , a redovi ispred prodavnica postajali su realnost. San o uspjehu i sretnoj budućnosti bio je poljuljan i neizvjestan , a ideje koje su tek koju godinu ranije bile sigurna misao nestajale su u revoltu i nezasitim potrebama kolektiva socijalne uravnilovke.
U društvu tog vremena nismo govorili o granicama koje danas niko više ne respektira , o ljudskom dostojanstvu , o smislu pojava koje nas okružuju ili vodećim idejama kojih nema . Bara. zapećak ili repetitivna svijest o nepromijenjivosti patnje već dugo vlada kao uvjetovani refleks života , a zasićenje frazeologija viška riječi i manjka djela postaju prosta stvarnost bezdušne sudbine pojedinca i kolektiva . A grafiti o Tešanu i Reši su nestali u prošlosti nekog drugog svijeta nekog drugog života i neke druge stvarnosti .
Radovana također ne znam , kao ni Tešana i Rešu, ali i njegov je zapis nestao sa Mukoše, zgrade na kraju Bulevara kad se ide u Cernicu i Stari Most . Skoro da nema nikog koji nije čuo za Radovana sa Mukoše i glumice koje pisac prziva u grafitu. Ustvari o tome se razmišljalo kao nekom našem fenomenu, da lijepe Mostarke ne vole Mostarce, da su nedostojni njihove ljepote koja je izvjesna. Od neke muke ili nesretne sudbine nastao je vječni grafit, a da se ne zna ko je Radovan i šta on u biti znači ako ne stranca ili grubijana. I da li je sve bio neki očaj nesretne ljubavi ili samo promišljanje o smislu života. Ili možda je Radovan čovjek novog doba , onaj koji duše nema, koji lako ugasi i upali svaku nadu i za kojim žensko srce lako zatreperi, a on vješto poput aprila u Mostaru opije i ode negdje na sjever ili daleke zemlje Južne Hemisfere kao mnogi Mostarci koji se sjećaju grafita o glumicama.i spasonosnom Radovanu iz provincije i Mukoše iz centra dva grada.
Piše : Dino Praso
