U Galeriji kraljice Katarine Kosače u utorak, 13. svibnja, u 19 sati bit će otvorena izložba Pejzaži iz fundusa te galerije. Riječ je o još jednom likovnome programu Mostarskoga proljeća 2025. – XXVII. Dana Matice hrvatske Mostar. Kako ističe Dragan Marijanović, urednik izložbe uz Dalibora Nikolića, javnosti će, među ostalim, biti predstavljena djela koja potpisuju Milosavljević, Sefić, Uzelac, Kujačić, Ilačević, Miladin, Jovanović, Benzon, Nikšić, Gvozdenović…, ali i neke mitske fotografije legendarnoga mostarskog fotografa koji više nije među nama – Ćirila Ćire Raiča.
– Izložba Pejzaži zapravo je odabir radova s likovnim pejzažnim temama, koji se čuvaju u fundusu Galerije kraljice Katarine u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru, kojoj većina izloženih radova i pripada. Pod istim su krovištem i brojne slike u vlasništvima Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, kao i Galerije Aluminij, koje su svoje slike sklonile ovdje zbog nepostojanja prostornih i drugih pripadajućih uvjeta za čuvanje umjetničkih djela.
U dogovoru s Daliborom Nikolićem na ovogodišnjem festivalu odlučili smo predstaviti naš odabir postojećeg pejzažnog tematskoga ciklusa, uglavnom starih i preminulih majstora, te nekolicinu radova mlađih umjetnika. Vjerojatno će posjetitelji ove draguljne izložbe imati isti osjećaj čuđenja kakav smo imali i mi pri odabiru izložaka za nju: Je li moguće da je ponajveći dio starih majstora disao isti zrak i u isto vrijeme stvarao ove neponovljive cikluse? Jer, tek nakon vremenskoga odmaka jasno je kako je riječ o besmrtnim slikarima koji su obilježili svoje vrijeme i koji su sve cjenjeniji otkako su gotovo svi od njih redom otišli ”živjeti” na groblja, a njihova djela ostala rasuta posvud pa, srećom, i u spomenutim fundusima. Slike povremeno trebaju izaći iz fundusa i komunicirati s ljudima jer tako će i one ostati žive, a u tom i jest jedna od zadaća ove izložbe: vratiti ljude iz jednog sadašnjeg u vrijeme prošlo, vrijeme kada su umjetnici bili sadašnji te tako, putem njihovih slika, komunicirati i s umjetnicima.
Ovi likovni klasici nisu znali da će postati svevremeni i vječni. Njihov odnos prema umjetnosti, osobito pejzažima, bio je uvjetovan naturalnim okolnostima u kojima su živjeli i načinima kako su ih doživljavali i postajali njihovi interpreti, bilo da se radilo o zavičajnim posebnostima koje uključuju kamen, zemlju, vodu, drveće u razna godišnja doba ili pak vedute urbanih ili minijature ruralnih nastambi u i oko kojih se odvija ljudski život. Nitko od njih rečeno nije doživljavao na isti način – neki su potisnuli emocije i prigušili tonove, neki su razuzdali i razigrali kolorite, kako god, promatrajući njihova promišljanja ovako na jednom mjestu, možemo konstatirati da su bili pravi ilustratori svoga vremena i prostora. Gotovo svi ukorijenjeni su u klasične likovne postupke i tradicijske gordosti, njihovi su motivi stvarni s tek ponekim izletom u iracionalne teme.
Svi su razumjeli svjetlo blagodareći Nebu što ga takva šalje baš ovdje, kao rijetko gdje drugdje. Ovdje, ispred nas, djela su plejade majstora likovnoga sluha i tematskih sugestija. Ostavljena nama na čuvanje. Promatranje i razumijevanje. Ima možda nešto opominjuće u ovoj potrebi za razumijevanjem i čuvanjem. Pejzaže treba čuvati i razumjeti ih. Trebamo ih. Možda su nam to, još dok su ih slikali, ovi besmrtnici ovim slikama i htjeli reći… – riječi su urednika izložbe Dragana Marijanovića.
