Mostarsko proljeće 2022. priređuje u utorak, 24. svibnja u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače – Galeriji kraljice Katarine još jedan književni događaj. Naime, s početkom u 19.30 u sklopu XXIV. dana Matice hrvatske Mostar bit će predstavljena knjiga Josipa Milića Schopenhauerov pesimizam. Knjiga je izišla u nakladi Pokreta za kulturu i društvena pitanja “Ivan Pavao Veliki” (Mostar, 2021.).
– Jedan od razloga zašto sam se odlučio za naslov Schopenhauerov pesimizam jest taj što je Schopenhauer prvi filozof koji je pokušao pesimizam promatrati s filozofskoga, a ne psihološkoga, ni povijesnoga aspekta. Drugi, podjednako važan razlog jest taj što, predajući već godinama filozofiju u srednjoj školi, mogu reći kako je Schopenhauer filozof čija filozofija izazove daleko najviše pozornosti i oprečnih stavova kod učenika. Čini mi se kako je to zbog njegova originalnog pokušaja tumačenja svijeta i odnosa u tom svijetu. Zanimljivost je tim veća ako znamo da je njegov pesimizam zasnovan na voluntarizmu, kao i to da mu je on pridao metafizičku dimenziju – kazao je o svome djelu autor Josip Milić.
U programu predstavljanja, uz samoga autora, sudjeluju i doc. dr. sc. Antonio Poljak, prof. Krešimir Tabak te Misijana Brkić-Milinković.
Sponzor večeri je Hrvatska pošta Mostar.
Iz recenzija:
Prof. dr. sc. Ivica Musić
Rukopis o Schopenhaurovu pesimizmu ima deset poglavlja. Autor rukopis započinje Schopenhauerovom biografijom u kojoj djelomično pronalazi uzroke njegovih filozofskih stavova. Primjerice njegova ogorčenost zbog postupaka njegove majke, zasigurno se odrazila i na njegov odnos prema ženskomu spolu uopće. Majka se naime nakon očeve smrti preudala i živjela „slobodnim“ životom, što joj Arthur nije nikada oprostio. Autor predmnijeva da su te okolnosti mogle dobrim dijelom oblikovati neke njegove filozofske nazore. Schopenhauer je Hegela, suprotno tadanjemu prevladavajućem mišljenju standardima, smatrao kvazifilozofom, štoviše „duhovnim Kanibalom“.
Na njegovoj dugoj ljestvici mizantropije Hegel je bio najviše rangiran. Autor u drugome poglavlju Schopenhauera smješta u kontekst društvenih i filozofskih događaja druge polovice XIX. stoljeća. Treće poglavlje posvećeno je Schopenhauerovim uzorima Platonu i Kantu. Iako je Platon govorio kako je ovaj svijet najbolji od svih mogućih, Schopenahauer smatra upravo suprotno. Autor također uspoređuje Platonovu i Schopenhaerovu teoriju spoznaje, estetiku i etiku. Ova se dva filozofa radikalno razilaze oko pitanja slobode volje i položaja žena u društvu. Platon zagovara slobodu volje, dok je Schopenhauer negira. Platon daje u državi ženama ista prava koja imaju muškarci, dočim bi ih Schopenhauer ograničio na čuvanje djece.
(…) Schopenhauerova filozofija pesimizma i danas izaziva na promišljanje, a može se govoriti i o svojevrsnoj privlačnosti, osobito za mlade. Možda je razlog u tome što u njegovim majstorski opisanim životnim tužbama i jadikovkama, potlačeni i nepravedno iskorištavani čovjek, pronalazi sebe. Schopenhauerovo gađenje i prijezir prema svijetu na globalnoj pozornici za mnoge označava preokret, novi početak, početak suvremene filozofije.
Prof. dr. sc. Slavica Juka
Autor u uvodu knjige piše kako ga je na istraživanje o Schopenhaueru ponukalo to što, radeći više od 20 godina kao gimnazijski profesor, Schopehauerovi stavovi uvijek gotovo jednako pobuđuju veliku pozornost kod svih naraštaja maturanata, iako je Schopenahauer umro čak prije 160 godina, daleke 1860. godine.
Treba istaći kako je Arthur još za života stekao slavu i postao svojom filozofijom popularan, ne samo u njegovoj Njemačkoj, nego i u čitavoj Europi. Možda bismo ga mogli nazvati prorokom novoga doba koji je naslutio neviđena stradanja stanovništva u ratovima koji su uslijedili u 20. stoljeću. Ako su prosvjetitelji srednji vijek nazvali mračnim, on kao da ne nalazi riječi kojom bi opisao svo crnilo 19. i 20. stoljeća, u kojem je živio, i onom koje nadolazi.
Ako bismo ga pokušali usporediti s nekim od starozavjetnih proroka, možda je najsličniji Jeremiji ili Danijelu koji su prorokovali crnu budućnost i velike nevolje svome narodu. Razlika je ta što Schopenhauer ne govori o crnoj budućnosti svoga naroda, nego o crnoj sadašnjosti i budućnosti svih naroda, čitava čovječanstva. I dok su starozavjetni proroci vidjeli mogućnost popravka takva stanja u obraćanju Bogu, kod Schopenhauera takav scenarij nije moguć. Jedini način prevladavanja životne agonije vidi u mirenju s postojećim stanjem i povlačenjem u pasivnost. Glazbu također smatra sredstvom oslobađanja.
